Od sportskog novinara Tomislava Židaka na komemoraciji u Dramskom kazalištu Gavella i na ispraćaju u krematoriju na Mirogoju oprostili su se brojni poštovatelji - sportski djelatnici, novinari i mnogi Zagrepčani.
 
Kolege novinari, brojni sportski dužnosnici (Mamić, Srebrić, Vrbanović, Gojanović, Čop....), dvojica izbornika, Ćiro Blažević i Ante Čačić, te impresivna galerija Dinamovih legendi, nepresušno vrelo Židakovoga nadahnuća kroz gotovo četiri desetljeća: Škorić, Dautbegović, Stinčić, Gračanin, Lamza, Zambata, pa dečki novijih generacija, Ladić, Deverić, Besek, Panadić, I. Cvitanović, Balaban, Tokić... 
 
Na komemoraciji u Gradskom dramskom kazalištu Gavella u Zagrebu o Židaku su govorili glavni urednik Jutarnjeg lista Goran Ogurlić, nogometni trener Miroslav - Čiro Blažević, predstojnik Katedre za stilistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu Krešimir Bagić i sportski novinar – komentator Anton Samovojska. Odabrane citate iz kolumni Tomislava Židaka čitao je dramski glumac Zlatko Vitez, dok su se na posljednjem ispraćaju u krematoriju na Mirogoju od Židaka oprostili direktor Izdavaštva Hanza Medije Tomislav Wruss i predsjednik Hrvatskog zbora sportskih novinara Jura Ozmec.
 
 Od legendarnog sportskog novinara, jednog od najboljih u povijesti Hrvatske, oprostile su se tekstom i  riječju i mnogi poznati sportaši i sportski djelatnici te osobe iz javnog života, novinari... Donosimo  neke od reakcija i sjećanja na Tomislava Židaka
 
 Putem svoje web stranice GNK Dinamo se oprostio od Tomislava Židaka emotivnim tekstom.
 ”Potreseni tužnom viješću koja nas je zatekla želimo cijeloj obitelji izraziti iskrenu sućut zbog odlaska  Tomislava Židaka.
 Neupitno je – bio je i ostat će jedan od najvećih sportskih novinara na ovim područjima. Tome  svjedoče brojne nagrade koje je osvojio u 40 godina rada u novinarstvu, a kako kažu ”čovjek živi dok  god žive njegova djela”. Sportska djela i tekstovi Tomislava Židaka živjet će vječno. Bio je prije svega  veliki navijač Dinama – njegova kluba koji je u nebrojenim tekstovima kroz povijest doživio trenutke  kritika, ali i trenutke slave. U svakom su njegovom odlomku uvijek u prvom redu bile emocije, sreća,  tuga, oduševljenje, razočaranje, a zatim fakti o aktualnim događanjima koje je tumačio na sebi  svojstven način. U svoja je djela unosio ogromne emocije, a imao je zaista poseban kut gledanja na zagrebački klub, nogomet i sport općenito.
Bio je više od sportskog novinara, a njegova žar za tim poslom nije se ugasila niti kada ga je bolest smjestila u bolnički krevet gdje je nastavio stvarati tekstualna djela. To svi znamo i zbog toga znamo da je Tomislav Židak puno više od imena u sportskom novinarstvu.
Njegovo će ime zauvijek ostati dio sporta u Hrvatskoj, a modri ga klub nikada neće zaboraviti.
Počivao u miru”, naveli su u svojem oproštaju od najvećeg hrvatskog sportskog novinara koji je za taj klub i živio…
 
 Neven Bertičević, novinar – komentator Sportskih novosti 
 Tomislav Židak i ja bili smo stari ratni drugovi još od vremena kad je Tomica bio u Sportskim  novostima i kada smo zajedno krenuli u jednu veliku avanturu još s Olimpijskih igara u Sarajevu. No  od svih tih dana najradije se sjećam i svako malo sam se znao sjetiti ljetnih Olimpijskih igara u  Seoulu i našeg motela na kraju grada u Atlanti gdje smo se navečer znali okružiti rasporedom za neki  novi dan i uz Jack Daniel’s, svi smo imali neki svoj porok, pripremali novi dan.
 I tako smo jednu večer ostali dugo u press centru i Tomica je imao silnu želju otići na piće u  Olimpijski park, ali uspio sam ga nagovoriti da krenemo prema našem skromnom utočištu odmoriti se  za novi dan. I tek što smo stigli do našeg motela vidjeli smo snimku koja se vrtjela na CNN-u, snimku  o napadu na Olimpijski park. Od posljedica ranjavanja jedna je osoba na mjestu ostala mrtva, dok je  jedan TV snimatelj podlegao težini kamere i srčanom udaru. Tek što smo vidjeli izvješće iz  Olimpijskog parka, Tomica, kakav je već bio, u hipu mi je poručio.
- Debeli, ovo ti nikada neću oprostiti. Upropastio si mi priču karijere, a ova je mogla biti za Pulitzerovu nagradu. Nikad ti to neću oprostiti i zaboraviti.
Naravno da je oprostio i zaboravio već dan kasnije, jer Tomislav Židak bio je takav. Nikada nije dugo pamtio loše stvari, a u duši je bio veseo čovjek, ali sa stalnim istraživačkim duhom, i on je doista bio tužan i šokiran što nismo onu večer završili u Olimpijskom parku.
- Ali netko od nas dvojice mogao je poginuti. I to sam mu rekao, ali ga nisam previše impresionirao.
Tomislav Židak bio je jedan od onih novinara koji bi sve dao za dobru priču i nije pitao za cijenu. Upravo je u tome bila njegova genijalnost i zato je naš odnos bio toliko briljantan dok smo bili zajedno u Sportskim novostima. A Tomica je bio čovjek Sportskih novosti baš kao što je danas otišao kao čovjek Jutarnjeg lista, i baš kao što će svima koji su barem jednom pročitali njegov tekst biti jasno da je bio jedan od onih koji je živio za novinarstvo. A za novinarstvo je bio spreman i umrijeti. Njegova prirodna smrt je dokaz, njegov odlazak šokirao je sve koji su poznavali i voljeli njegov rad i bili zaljubljeni u novinarstvo Tomislava Židaka. A ako ste voljeli novinarstvo, morali ste biti zaljubljeni u sve što vam je ostavio Tomislav Židak, jer to je bila rijeka briljantnih rečenica, rijeka koja je bila toliko dominantna da mu jednostavno nije bila ravna.
Žao mi je što nismo na istom mjestu i u istim novinama završili svoj put, ali smo ostali dobri, povremeno se čuli, a Tomica se uvijek prvi javio kad bi od starog društva, još netko od nas veterana otišao. I baš je tako nedavno napisao...
- Polako se rasipamo, ostali smo samo još Neven i ja.
Bio sam uvjeren da je Tomislav Židak upisan u legendu i da je njegov put zapisan u zvijezdama, ali kako vrijeme nikoga ne čeka, sve godine nas nisu mazile. Ja sam otišao u mirovinu, Tomica još uvijek nije, ali je ostao ključna figura sportske rubrike Jutarnjeg lista. Što god je trebalo, od intervjua do Olimpijskih igara, vi ste se mogli pouzdati u Tomislava Židaka i njegovo novinarstvo koje je možda posljednje od onih velikog kova, posebnih ljudi i posebnih novinara. Siguran sam da bi vam nešto više o tome mogao kazati i Ćiro Blažević, čovjek koji se na određeni način pokušavao brinuti o zdravlju Tomislava Židaka, ali Tomica je bio takav čovjek, brinuo se sam.
Nekako smo istovremeno završili u bolnici i čuli smo se nekoliko puta. Prvi put smo razgovarali o bolesti, opakoj i onoj drugoj, a posljednji put smo se čuli dan prije nego što je otišao na operaciju.
- Debeli, javi se, kad se oporavim mogli bismo i popiti piće. Pokušao sam se javiti, ali danima njegov mobitel nije bio u optjecaju. Ne znam točno što i kako je to bilo, ali znam, čuo sam da je s vremenom postao depresivan, baš kao i svi mi kojima vrijeme polako, ali neumitno bježi. Znao sam da nešto definitivno nije dobro kad mu prvi put nije izašla kolumna “Iz maksimirske šume”, jer definitivno je živio za pisanje tih kolumni subotom.
Jedna od najvećih osobina Tomislava Židaka bila je nesebičnost. Uvijek je bio spreman pomoći ako je netko pitao ili tražio, i on se doista nikada nije umorio od pomaganja drugima. Čudesni i čarobni kritičar svega što je vidio i prošao u nogometu, ali ne samo u nogometu, Tomislav Židak se davno profilirao kao čovjek kojem treba staviti samo jednu etiketu. Najveći.
Za Židaka ništa nije bilo nedostižno, njegova rečenica je imala snagu, razornu snagu kojoj nitko nije bio ravan i danas smo svi koji smo ga poznavali i voljeli ostali bez prijatelja, učitelja, legende novinarstva. Jer ako postoje legende, onda je u sportskom novinarstvu Tomislav Židak apsolutna legenda.
On je bio jedini veći od onih o kojima je pisao, pa makar to bili najtalentiraniji i najveći nogometaši. Ali ne samo nogometaši, jer Tomislav Židak je znao balansirati i pokazati koliko je velik bez obzira je l’ bio na prvenstvu svijeta u nogometu ili na Olimpijskim igrama.
I zato za sve nas i vas koji smo ga poznavali i voljeli, dovoljno je reći da je bila sreća živjeti i surađivati s Tomislavom Židakom. Od danas će u sportu sve biti drukčije, od danas ćemo se morati naučiti živjeti bez Tomislava Židaka, iako u nama će uvijek biti onakav kakvog pamtimo i znamo. Legenda. 
 
 Branko Stipković, novinar – komentator portala PrvaHNL
 Ukoliko je točna ona da se smrti najmanje boje oni čiji život ima najveću vrijednost, Tomislav Židak  otišao je sretan. Jer živio je život apsolutne punine, sasvim predan novinarstvu, nogometu i –  Dinamu.
 Je li na kraju ovog svetog tjedna na nekoj koti neizmjernog nebeskog prostranstva već upriličen  kolegij Sportskih novosti - s Darkom Tironijem, Eduardom Tartagliom, Dragom Marovićem, Ivanom  Topićem, Aleksanderom Maksimovićem, Mariom Bertokom, Zdenkom Hudecom te upravo  priključenim Tomislavom Židakom, pod budnim okom uglednih mentora Zvone Mornara, Romana  Garbera, Vilka Luncera, Rene Vineka, Slave Svobode, Mladena Ivaniševića, Stanka Kučana, Rudija  Stipkovića...?
 Ako jest, praznični broj bit će remek-djelo!
 Svima njima, i nama koji zasad ostajemo ovdje, ključna je osobina strast. Bez koje nema ove  profesije ni više ili manje uspješnih aktera. U tom segmentu, elementu nesebične pa čak i totalne predanosti, prvak je bio Tomislav. Za nj nije vrijedila definicija da se ljubav rađa iz znatiželje, a traje iz navike; ne daj Bože. Zabranjen pristup svakoj šabloniziranosti, konvencionalnosti, dosadnosti. Zato je svaki njegov članak bio evergreen. Oda svježini i originalnosti, putokaz intrigantnosti. Vele da je novinar jedini pisac koji se, kad uzme pero, ne nada besmrtnosti. Nije točno, Židakova je zagarantirana usprkos tome što je nije planirao. Kad i bi, s obzirom na tempo kojem je nemoguće izmjeriti brzinu...
U Tominom slučaju sve je počinjalo i završavalo s Dinamom. Neovisno o fenomenalnim storijama s olimpijskih igara i najvećih nogometnih završnica, unatoč mnoštvu intervjua s najpoznatijim svjetskim asevima i bestseler-reportaža s aktualnih ili glede sporta rubnih zbivanja – rečenicama od kojih zastaje dah – Maksimir je trajao kao specifična oaza analize i inspiracije. Radna obveza preinačena u zaljubljenost oduvijek i zauvijek.
Tamo ga je usmjerio legendarni Milivoj Nikolić, dinamovac u genu, prethodni kroničar plavih godina skupljenih u desetljeća. Poklopilo se da Židak stopi dionicu sa svojim kumom Topićem (u međuvremenu tragično stradalim u prometnoj nesreći nakon jedne naše utakmice Lige veterana). Početak osamdesetih i start suživota s Ćirinom bijelim šalom i šampionskim naslovom, prolog neraskidiva prijateljstva s Velimirom Zajecom i Zlatkom Kranjčarom, uvertira vlastitoj karijeri čiji su vrhunci parkirani u vječnosti novinarstva kao struke podcijenjene tezom da je posrijedi „književnost na brzu ruku“.
Tomislav Židak bio je dovoljno velik i karizmatičan da ne mora licemjerno skrivati vlastitu navijačku opredijeljenost poradi smiješne odrednice o neutralnosti. Kao da žurnalisti nisu osobe satkane i od emocija. Štoviše, on se tim izborom ponosio, gotovo drhteći nad svakim potezom maksimirskih zvijezda. Opisujući ih katkad zaneseno katkad strogo, nikad nerealno. Dakako da su mu uzvraćali ljubav u permanentnoj skladnoj vezi oslobođenoj stereotipnih interesa. Tiha patnja? Da. U tome je na stanoviti način ipak prednjačio Zdravko Mamić, znanac iz starog kraja, i obožavatelj i oponent. Duga je era njihovih odnosa, duga i što je napose lijepo – iskrena. Naravno da se često nisu slagali, zašto i bi. Naravno da su ratovali, pa i to je za ljude. Ali su se doista poštovali.
Netko je ovih dana napomenuo da Tomislav Židak, bard javne riječi, nikad nije bio nekorektan prema Dinamovim suparnicima, što je istina nad istinama. Njemu se nije mogla potkrasti zlurada opservacija, podcjenjivanje i(li) podsmijeh. Dapače, s puno pozornosti tražio je ekskluzivne atribute te ih, zahvaljujući besprimjernoj nadarenosti, odmah i nalazio. Ne škrtareći simpatijama, ne robujući ni primjesama antagonizma. Redovito vedar, otvoren, zaigran, srdačan; pa kako se na nj uopće naljutiti.
Bio je novinar ekstra klase, stilist. Autor s pokrićem. K tome sportsmen, odani kolega i frend. Gospodin.
Takav će biti zapamćen u svim redakcijama, i svim srcima. U svim klubovima i reprezentacijama. U nepreglednoj čitalačkoj publici. Jer je Čovjek čiste neprolaznosti!
 
Orlando Rivetti, novinar – komentator Novog lista 
Grdobina i škampi ostali su u moru. Stol na “ribarnici” Volosko kod Somborskog nije dočekao još jednu “riblju gozbu” kulinarskog užitka. S nogometnim začinima. Žile je pobjegao...
Još jedna potvrda da Bog k sebi uzima dobre ljude prerano. Dvaput godišnje uzimao je “jednodnevni godišnji odmor”, sa Snježanom bi dolazio na more. Škampi su plivali u malvaziji zadovoljstva. Za posljednja razgovora iz bolnice dogovarali smo novi ručak. Da jedan drugome nešto objasnimo... Umjesto Tomice onaj poziv koji nikada nitko ne bi želio - Umro je...!
Grom je razorio srce. Duša se raspala od tuge... S Tomicom sam bio više od kolege. Deset smo godina igrali u “istom dresu” Jutarnjeg lista. Izvještavali sa Svjetskog i Europskog nogometnog prvenstva, s Olimpijskih igara. S finala Lige prvaka, utakmica naše reprezentacije. Dok se još putovalo i dok je novinarstvo bilo - novinarstvo. Tomo se nikada nije predavao, do posljednjeg dana tražio je ekskluzivne razgovore, putovao bez vozačke dozvole... “Kralj novinarstva”, kako mu je tepao Davor Šuker bez obzira na sve trzavice... Jer, Židakove su strelice bile opako poštene. Do boli. U Ateni, Lisabonu, Berlinu... Suigrač strijelac. S “devetkom” ne leđima. Napadao je informaciju. Centarfor u novinarskom poslu, kao i na šanku. I one boce čudna naziva Borba, što smo trošili za vrijeme Europskog prvenstva u Portugalu... Gol igrač u svom poslu i na veteranskim utakmicama novinara Rijeke i Zagreba. Snažan, nezaustavljiv u svakoj novinarskoj priči koju želi ogoliti do kosti. Bez milosti i popusta razapeti na križ grješnike. Devetka na “terenu”, “desetka”, izumiruća vrsta nogometnih umjetnika, u služenju čitateljima. Osim istine imaju pravo i na “nogometnu poeziju” pisane riječi. Tomica je slagao rečenice kao što je nekad Maradona milovao loptu, tekstovi su bili - Messijeve čarolije... Čisti užitak. Ako je novinarstvo ovisnost, a mislim da jest ako je ono pravo, onda je Tomica bio - narkoman!
Ne znam čovjeka iz naše profesije koji je s toliko strasti i ljubavi prilazio svakom zadatku. Vojnik i pjesnik. Disciplinirano se javljao i za redakcijski portal. Nakon Svjetskog prvenstva u Brazilu, “francuska avantura” naše reprezentacije bio je naš posljednji zajednički zadatak. Nažalost! Očajavali smo nakon poraza od Portugala. 
Jer...
Za neku drugu priču. Uz škampe i grdobinu trebali smo napraviti analizu posljednjeg kruga HNL-a. Dinamovac, u njegovim venama tekla je plava krv, veselio se činjenici da će Rijeka biti prvak. Zauvijek ću pamtiti sliku iz Dubaija, s priprema Rijeke u siječnju prošle godine, Tomica i ja s dvije šalice - čaja! Nije ga bilo ove godine u Portugalu, javljao se iz bolničke postelje. Zvao, zavidio... Pisao je do posljednjeg dana. Bila je to njegova hrana. Hrvatsko je novinarstvo ostalo bez - Maradone. Bio je jedan jedini i neponovljiv. Diego i Tomo imaju puno zajedničkog.
Nikad neće umrijeti... J
 
Dražen Krušelj, novinar Jutarnjeg lista
Moj stari Mijo je imal 63 kad je preselil na onaj svet, a ja sam ga već prestigel. Trčimo zadnje krugove, tak ti je to druže, sve češće, naizgled bez pravog povoda, Tomislav Židak je u posljednjih godinu dana povlačio istu jezovitu temu za rep. Ne lupetaj Žile, prekidao bih ga u tim trenucima, čekaju nas još mnoge radne pobjede, a ni krediti se ne misle sami otplatiti, ali Židak bi se dotad već zalaufao i otplovio prema toplim obalama djetinjstva.
Tamo je njegov stari, “šuster Mijo”, hranio obitelj tako što je tumplao tuđe cipele, a u stanci između dva krpanja potplata susjedima iz Kašine i Vugrovca, izvukao bi remen iz hlača i “tumplao mene jer sam bil zločest, a stara Erna bi govorila sam’ ga daj, i znaš da su imali praf jer bil sam nemoguć”.
Radovale su me te živopisne slike njegova djetinjstva i istovremeno rastuživale. Nisu imal praf, kak možeš to reć?, bunio sam se. Imali su, imali, smijao bi se on prepoznatljivim osmijehom oko cijele glave i već polako skicirao tekst za sutrašnje novinsko izdanje.
Premda se u opuštenijim tekstovima zekao da u praskozorje - tamo oko 12 sati - ne može ni progledati, a kamoli rečenicu napisati, u stvarnosti bi Tomislav Židak najkasnije do 10 ujutro prijavio uredniku “da je zamislio jednu rubriku...”, a do podneva bi je već “istresao u kantu” i nastavio juriti dalje. U pravilu je ta rubrika dan poslije bila najčitanija na sportskim stranicama novine.
Nekakva fatalistička aura treperila je iznad Židakove glave još od one proljetne travanjske večeri 1994. godine, kada sam kao klinac na praksi sletio u redakciju Sportskih novosti i malo se preplašio namćora koji je nervozno polemizirao sa sugovornikom s druge strane telefonske žice. Židak je bio glasan tip, volio je da ga se vidi i da se njegova čuje, pogotovo da se čuje njegova za moj ukus malo okultna teorija o podzemnim maksimirskim vodama koje vječno rovare protiv našeg kluba, ali ispod površine bio je najbenignije i najtoplije moguće stvorenje koje ste mogli zamisliti. Jesi i ti hajdukovac, iz ove novine ćemo još malo cijediti maslinovo ulje, podbadao je na prvom susretu. Nisam gospon Židak, dinamovac sam, sjećam se kako sam se tresao od treme. Koji mjesec kasnije već smo ravnopravno zatvarali večernje izdanje SN-a, a onda i šank u “podmornici” ispod Vjesnikova nebodera u Savskoj.
Preda mnom se tada počeo otkrivati svijet velikog, vjerojatno najvećeg sportskog novinara kojeg smo ovdje imali. Kažu da ozbiljne novine na zapadu spremne dočekuju ovakve tužne prilike, tjednima unaprijed napišu oproštajno pismo od čovjeka koji se sprema na put u nepoznato, da bi ga urednik na dan smrti izvukao iz ladice i pustio u tisak. Ta bi praksa bila potpuno u skladu sa Židakovim fatalizmom - smrt je još samo jedna od neizbježnih postaja u životu čovjeka o kojima novine moraju izvijestiti, dakle budimo spremni - premda kada sada pokušavam sabrati misli shvaćam da nije fatalizam nego profesionalizam ono što je obilježavalo ljudsku i novinarsku egzistenciju našeg voljenog prijatelja. Raditi, kopati, prvi doći do sugovornika, objaviti vijest prije konkurencije, slavodobitno otvoriti novinu sljedećeg jutra. I tako iz dana u dan. U takvu bi se Židakovu mentalnu šprancu uklopila i vijest o njegovu odlasku.
Židaka ni najveći “crnjaci” nisu mogli na duže vrijeme izbaciti iz profesionalne ravnoteže. Sjećam se zajedničke ljetne večeri u Lisabonu kada mu je Ćiro Blažević prvom šapnuo “doktori su mi našli nešto dolje”, uz disketnu zamolbu da sve ostane daleko od očiju javnosti. Petnaestak minuta šoka, onda empatija, zatim provala optimizma, šefe pobijedit ćete vi i tog dušmanina. Ali i vijest u novinama sljedećeg jutra.
Znam da je široka publika percipirala Židaka kao zadrtog dinamovca s dna kace, novinara koji je u ime dječačke opsesije ponekad bio spreman žrtvovati profesionalne standarde, ali kolege iz konkurentskih redakcija definitivno nisu razmišljale na taj način. Gledali su ga kao čovjeka koji suvereno vlada područjem - provaljena brižno skrivana vijest, ekskluzivni intervju, kolumna sa srcem (rekao bi on “s mozgom i jajima”), filozofiranje i cuganje do jutra, sami imenujte disciplinu - pa ga, logično, nije bilo pametno imati za suparnika. Zato su ga radije imali za prijatelja, što u praksi uopće nije bilo teško. Židak je bio druželjubiv, od one vrste kavanskih ljudi koji privlače društvo, okupljaju zaraćene karaktere, čovjek s kojim ćete rado potrošiti popodne poslije posla u pretresanju budućih profesionalnih izazova, ali i noć nakon utakmice u lamentiranju nad još jednim preranim Dinamovim oproštajem od eurokupova. A kada je o Dinamu riječ...
Otac Mijo je iz njegovih reminiscencija izlazio kao drag i pravedan čovjek i zato što ga je na ramenima kao klinca iz Sesveta sredinom šezdesetih poveo prema Maksimiru i uveo ga u tajanstveni svijet nogometne romantike, upoznao ga sa Zebecom, Belinom, Zambatom i ostalim herojima njegova djetinjstva nakon čega će Židak nas mlađe naraštaje putem divnih tekstova upoznavati sa Zajecom, Kranjčarom, Mlinarićem i drugim herojima naših djetinjstava. Na prvu stvar vam zvuči kao čarobna priča, pisati o klubu koji obožavaš od vremena nogometne inicijacije, ali zapravo ste je mogli podvesti pod omiljeni Židakov nazivnik - za jedan tračak radosti, hiljadu dana žalosti.
U iznimnim šampionskim trenucima Dinamo je predstavljao zadovoljstvo i sreću, ali u profesionalnom Židakovu životu značio je i mali milijun dvorskih borbi, mačevanja s političkim namjesnicima, polemiziranja s nedodirljivim šefovima. Opet - bez tolikih frustracija i trauma, zar bi “Priče iz Maksimirske šume” ikoga zanimale? A znamo da ih je narod gutao i da će na posljednjoj stranici subotnjeg Magazina od danas pa dovijeka zjapiti crna praznina. Život i smrt plesali su ruku pod ruku na stranicama koje su nam tobože pričale o nogometu.
U bolnici je Tomislav Židak završio 7. veljače i u narednih nekoliko tjedana nastavio je isporučivati kolumne iz postelje kardiološkog odjela na Dubravi, kolumne napucane njegovom prepoznatljivom metaforikom, duhom, vicom, slatkom zajedljivošću. Sjatili smo se svi oko njegova kreveta, ne samo mi redakcijski kolege, nego i ljudi iz sportskih krugova. Znam da mu je Zorislav Srebrić dolazio u vizite svaku večer, da su ga posjećivali i Ćiro Blažević i Davor Šuker. Znam da se pomirio i s Antom Čačićem i s kompletnim njegovim entourageom, s ljudima s kojima je prije petnaestak godina bio nerazdvojan. Kada me je Židakova supruga Snješka prije dva tjedna posljednji put prošvercala na intenzivni odjel bolnice, u iščekivanju već treće operacije srca, shvatio sam da se Žile, nažalost, pomirio i sa životom, da iz Dubrave njegov put vodi samo na jedno mjesto, nekoliko kilometara istočno. Nisam javio nikome, moja posljednja jalova pobuna protiv
Židakova fatalizma i profesionalizma. Nisam imao snage reći zbogom prijatelju, nemam niti sada. Umjesto toga kažem - do viđenja Žile, vidjet ćemo se mi još.   
 
 Sandra Perković
 - R.I.P. Tomislav Židak. Hvala Vam na svemu što ste radili kao sportski novinar. Pogotovo na poklonu  koji sam dobila od vas (Disk koji je letio na veličanstvenih 76.80 m - WR ) - napisala je Sandra.
 
 Velimir Zajec
 - Nije otišao moj prijatelj, otišao je moj brat. Suze mi naviru, isplakao sam 30 i kusur godina našeg  prijateljstva, otišao je čovjek koji je veći od novinarstva. Otišao je moj, naš Tomo, otišla je legenda  koja je obilježila naše živote, koji je obilježio život našeg Dinama. Znate, kada je trebalo raditi neke  stvari u Dinamu, koje nisu u domeni njegova posla, Tomo je bio tu, kada je trebalo otići u tvrdi štab  Boysa, Tomo nije dvojio. To dokazuje da Tomo nije bio novinar, Tomo je bio živući Dinamo. Oprosti, ne  mogu više, svaka slika tjera me na suze...
 
 Ivica Šurjak
- Zatekli ste me, na putu sam u inozemstvu i ostao sam šokiran. Židaka sam poznavao, čitao ga i s njim razgovarao. Bio je veliki zaljubljenik u Dinamo, ali iznad svega je volio nogomet. Takvog ga pamtim, takav će mi ostati u sjećanju. Prerano nas je napustio - rekao je Šurjak.
 
Stipe Pletikosa
- Tužna vijest koja me jako neugodno iznenadila. Mogu samo zahvaliti Tomi Židaku na višegodišnjem pisanju i praćenju kroz reprezentaciju Hrvatske. Uz iskrenu sućut obitelji, pamtit ću njegove komentare i tekstove koje sam sa zanimanjem čitao.
 
Robert Prosinečki
Nemoj to ni ponavljati, ubilo me... Ja sam s Tomom bio strašno vezan, bili smo u Parizu zajedno, zajebavali se, pričali o nogometu, životu. Zvao me bio prije par tjedana da napravimo zadnji intervju, a ja sam mu odgovorio ‘Tomo, ne seri!’. Ne, nemoj se ljutiti, ali potrgalo me ovo, ubilo, ne mogu o tome ni misliti a kamo li govoriti. Gotov sam. Bio je novinarčina. Katkad je bio opor, surov u nekim situacijama, ali često je bio u pravu. Na našim prostorima takvih sportskih novinara nije bio, Tomica je bio jedinstven.
 
Zorislav Srebrić
Nakon dva dana koliko nisam bio kod njega, taman sam uzeo kaput i krenuo prema automobilu, kada me sasjekla vijest... Tomislav Židak bio je više od novinara, on je bio čovjek koji je zauvijek zadužio hrvatski sport, posebice nogomet, i nije fraza, ali on zaista nikada neće umrijeti. Ovom prilikom izražavam duboku sućut njegovoj obitelji, u ime sebe, Saveza, hrvatskog nogometa i sporta, jer to je Tomo zaslužio. Često smo igrali tenis, raspravljali o sportu, nogometu posebice, i drago mi je što sam bio dio njegova života i stvaralaštva koje će nastaviti živjeti. Hvala ti, dragi Tomislave, na svemu...
 
Marko Mlinarić
Sjećam se svakog detalja, ljubavi i strasti, života koji je posvetio Dinamu. Ovo je jedan od najtežih dana za naš klub, jer napustio nas je čovjek kojeg sam obožavao. Pamtit ću ga po njegovom stilu, osebujnosti, njegovoj rečenici koja je bila iznimna. Bio je najbolji novinar, ali bio je i čovjek koji je utkan u naša srca. Tomo, falit ćeš...
 
Andrej Plenković, predsjednik Vlade RH
Obogatio je hrvatsko novinarstvo brojnim tekstovima prožetim znanjem i ljubavlju prema sportu. Bio je uzor mnogim mladim novinarima i zaljubljenicima u sport te će nedostajati svima koji su pratili njegov dugogodišnji plodonosan rad. Odlaskom gospodina Židaka, Hrvatska je izgubila velikog i istaknutog novinara, urednika i kolumnista, kojem smo neizmjerno zahvalni na svemu što je učinio za hrvatsko sportsko novinarstvo. (iz brzojava sućuti obitelji Tomislava Židaka)
 
Darko Kolombo, prvi Židakov urednik u Jutarnjem listu
Tomica je sam sebe stvorio. Bio je biser hrvatskog novinarstva. Drago mi je da sam u jednom trenutku radio zajedno s njim.
 
Zlatko Škorić
Radi se o gubitku ne samo za novinarstvo, već za cjelokupni hrvatski sport. Premda je u svojim beskompromisnim kolumnama, u kojima nikoga nije štedio, izgradio svoj svijet prepun Dinama, on je i u drugim sferama sporta pokazao svoju stručnost i stav.
 
Romana Eibl, sportska novinarka i urednica
Bio mi je kao dio obitelji. Tako nas je sve prihvaćao, i mlade i stare novinare. Jako me potreslo. Rijetko se sreće takva predanost. Živio je sa svojim tekstovima, temama, utakmicama. Jednu uzbudljivu sportsku epohu učinio je još uzbudljivijom. U njegovim metaforama bilo je trijumfa, poraza, veselja, izdaje... Bio je ubojiti novinar, ali pravičan. Najžešći kritičar Dinama, ali i najveći navijač. Simbolično je otišao na veliki četvrtak, nedostaje jedan Židak da ga isprati velikim riječima.
 
Ado Kožul, bivši sportski novinar
Bili smo kolege, radili smo zajedno, kasnije bili na ‘suprotnim’ stranama, on je ostao u novinarstvu, a ja sam otišao u Dinamo. Ali nikada nije mogla izblijedjeti moja slika o silno talentiranom novinaru, zajebantu, tvrdoglavoj mazgi koja nas je sve oduševljavala. Bio je i ostao Tomo, unikatni i neponovljivi primjerak kojega smo svi mi koji smo imali čast poznavati ga - cijenili i obožavali. Živio, naš Tomo.
 
Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba
S velikom tugom sam primio vijest o odlasku našeg Tomislava Židaka, legende hrvatskog sportskog novinarstva, cijenjenog komentatora i dobitnika brojnih priznanja uključujući i dvostruko proglašenje za sportskog novinara godine. Zahvaljujući svojoj odanosti sportu i novinarskom profesionalizmu, zanimljivom, britkom i duhovitom pisanju, čak i iz bolničkog kreveta, svima nama, njegovim vjernim čitateljima, ostaje u neizbrisivom sjećanju. Odlazi veliko sportsko pero, čovjek iznimne osobnosti, novinar koji trajno ostaje dio povijesti zagrebačkog i hrvatskog sporta i sportskog novinarstva. (iz brzojava sućuti obitelji Tomislava Židaka)
 
Dražen Ladić
Bio je početak i kraj, autoritet svake rasprave o nogometu. Bio je i ostao čovjek iza čijeg teksta nema daljnjih komentara. Rasli smo zajedno kroz Dinamo, ja kao poletarac, a on kao novinar, i u tome dobu upoznao sam silno duhovitog i stručnog čovjeka koji će mi silno nedostajati. Premda kao da je gubio entuzijazam gubitkom ovog svog Dinama, njegove rečenice, humor i stav ostat će prapočetak hrvatskog novinarstva.
 
Branko Gračanin
Imao sam čast nazivati se njegovim prijateljem, imao sam čast sjediti s njim i razgovarati o životu, nogometu, našem Dinamu. Imao sam čast sjediti s njim satima i premda bi vrijeme prošlo u hipu, uvijek sam iščekivao još. Osjećam se nikako, baš kao što se osjećaju svi pravi dinamovci. Izgubili smo jednog od nas....
 
Mario Zorko, glavni urednik Sportskih novosti
Židak je u svakoj redakciji uvijek bio “prvi strijelac”, glavni igrač bez kojeg momčad ne može, a trener zna da nema zamjenu za njega. Pravi Ibrahimović ili Ronaldo i Messi sportskog novinarstva, igračina koji obilježava jednu eru. Tako su i ere u Sportskim novostima podijeljene na “Židakovu eru” i onu poslije njega. Ono što je još važnije od toga što je bio vrhunski novinar s karizmom, Žile je bio dobar čovjek. Nesebično je svoju ljubav za sportom i pisanjem prenio na generacije mladih. Zahvalni smo mu što nas je sve “zarazio” svojom strašću za novinrstvom i svakoga dana pokazivao kako je to živjeti za svoju vijest, svoj tekst, svoje novine...
 
Drago Sopta, sportski fotoreporter
Tomo mi je bio kao drugi otac, on je, uostalom, najzaslužniji što sam se počeo baviti novinarstvom. Proveli smo duge sate na zajedničkim putovanjima, kad sam čuo tužnu vijest sjetio sam se mnogih naših dragih uspomena, jer smo zaista prošli puno toga zajedno. Nedostajat će mi njegov poseban smisao za humor i tekstovi koje sam uvijek rado čitao.
 
Stjepan Lamza
Gledam, čitam, slušam, a opet čekam da me nazove i kaže da je to glupa šala. Otišao je moj prijatelj, otišao je čovjek koji je bio više od novinarstva, on je bio život, on je bio Dinamo. Žalujem, i pitam se je l’ moguće da je otišao čovjek s kojim sam njegovao odnos koji me ispunjavao i činio živim. Tomislav Židak bio je, i ostat će, moj i Dinamov kozmos.
 
Zvonimir Boban
Osjećaj da sam izgubio jedan bitan i poseban dio mog nogometnog puta žalosti i zove moje nogometno vrijeme. Vjerujem da i svi ostali iz hrvatske nogometne obitelji osjećaju isto. I kolege novinari, treneri, igrači, kibici... Baš svi. Nedostajat će iznimna lakoća njegova pisanja, koje je odredilo mnoge klince koji su sada već sjajni novinari, ali ipak, “židakovštini” se nitko približio nije. Osobno sam imao težak odnos s Tomom. Pun uspona i padova, ali na neki način pun (mnogo puta) prešućena poštovanja. Od prvog dana moje karijere, zajedno s još jednim nogonovinarskim boemom, Ivanom Topićem, pratio me, hvalio, kudio, dizao u nebesa, a ponekad - i spustio u blato. Kakva god, i to su bila odrastanja... Ostaje mi plavo njegovih pisanja, ostaje nogomet ispisan drugačijom riječju. Tominom riječju.
 
FOTO Hanza Media, Pixell i facebook