'Posljednjih godinu dana posvetila sam se sebi, bila sam i u Svetoj zemlji, uživala sam u miru i spokoju', kazala nam je nekad najbolja svjetska visašica Blanka Vlašić – piše Tomislav Gabelić, novinar 24 sata.
 
Kako je sad ozlijeđena noga?
- U fazi testiranja smo, no kako smo odlučili propustiti ostatak sezone, nikamo ne žurim. Prvi put u karijeri idem korak po korak, odmorila sam se, odradila rehabilitaciju, počela s treninzima... Prvi put si nisam postavila rok. Svaki put dosad imala sam natjecanje na koje sam željela otići. I svaki put je to bio presing, jedan korak naprijed, jedan natrag... Stalno sam tapkala u mjestu.
 
Koliko vas je nastup u Riju vratio unatrag?
- Nikad u životu nisam doživjela takvu bol kao u Riju, mjesecima sam se oporavljala jer sam praktično skakala ‘na živu ranu’. Bio je to veliki rizik, sam Bog me spasio da se teže ne ozlijedim. Mjesecima sam se budila u bolovima, nisam mogla dobro ni stati na nogu, kamoli trenirati. Tek nakon šest mjeseci edem kosti počeo je splašnjavati, a tetiva zarastati.
 
Zato ste propustili SP u Londonu?
- Da, svjesna sam da još jedan Rio ne bih podnijela. Svaki put kad bih se zatrčala, osjetila sam bol, i svaki bi put to bila nova mikrotrauma na već ranjenu tetivu, nakon koje dugo ne bih mogla doći sebi. Ali u svoj toj muci ima i nešto pozitivno, a to je da sam konačno prihvatila da moram slušati svoje tijelo. Nakon Rija rekla sam si: ‘Ovo nisi izabrala, izabrala si sport u kojem ćeš uživati, a ne nastupati jednom godišnje, i to u bolovima’.
 
Jeste li ikad u ove četiri godine pomislili odustati?
- Ne. Nisam još spremna otići, ali sam u ovoj godini počela prihvaćati da i ta mogućnost postoji. Ova godina bez natjecanja donijela mi je zrelost, više sam se posvetila sebi, suočila sam se sa strahom koji me sputavao. Napokon sam osjetila da sam opet slobodna, da je atletika ono što mi je donijelo toliko sreće i radosti i da bi bilo glupo odustati kad postoji mogućnost da opet doživim sreću i uspjehe. Ljudi moji, ja volim trenirati, skakati, uživam u tome, operirala sam nogu da bih mogla opet skakati, i sad da odustanem... Nema šanse!
 
Kad ćete opet letjeti iznad letvice?
- Bit će onako kako tijelo kaže. Nadam se da ću sljedeće sezone normalno skakati, odmor mi je dobro došao, a i terapija pokazuje rezultate... Opuštena sam, nema više presinga, shvatila sam da moje tijelo ne voli biti pod stalnim pritiskom. Toliko puta sam ga tjerala da radi protiv sebe, vrijeme je da mu dam malo oduška i vremena, da malo ja njega poslušam.
 
Je li vam teško gledati natjecanja?
- Ne, ni najmanje, uživala sam gledati London kao da sam bila tamo.
 
Sedam puta pokušali ste oboriti svjetski rekord. Kad ste bili najbliže?
- Uf, svi misle da je to bilo na Hanžeku, ali nakon 208 bila sam potpuno prazna, nisam bila ni blizu. Možda u Grčkoj odmah nakon toga, ili u Bruxellesu.
 
Nakon Rija ste ‘nestali’. Gdje ste bili, što ste radili?
- Shvatila sam da mi je super biti ‘ispod radara’ jer stvarno nemam potrebu negdje se pojaviti samo da bih se pojavila. Volim biti na stadionima, na natjecanjima, s ljudima koji me poznaju, izvan toga baš i ne, ja sam u biti dosadna osoba. Malo sam se pritajila, posvetila sebi, obitelji i prijateljima, bila sam na hodočašću u Svetoj zemlji... Uspjela sam ‘ukrasti’ godinu dana za sebe, mjesecima sam bila u ‘safe energy modu’ jer mi je tako odgovaralo. Uživala sam u miru i tišinu sve dok me Nikolin transfer opet nije vratio na površinu.
 
Kako ste doživjeli bratov transfer?
- Lakše nego što sam očekivala. Već sam neko vrijeme osjećala da to dolazi, razmišljala sam o rastanku i dočekala sam ga sprema i spokojna. Kad je došla prva prava konkretna ponuda prije godinu dana, i kad je Nikola odlučio, rekla sam da nema potrebe previše razmišljati, jer kada dođe prava ponuda, svi ćemo znati da je to to. Tako je i bilo, čim se pojavio Everton, svi su rekli ‘to je to’. Nikola prvi.
 
Kako ste reagirali kad je potpisao?
- Bila sam sretna kao da sam osvojila veliko zlato, mislila sam da takvu sportsku sreću mogu osjetiti samo na natjecanju. Danima sam se budila s osmijehom, sretna jer sam znala koliko mu to znači, koliko je čekao i koliko je spreman za to. Jedva čekam da zaigra, najradije bih otišla s njim na trening. Imam puno povjerenje u njega, znam da je spreman, da je došlo vrijeme da talent koji mu je Bog dao potvrdi na puno većoj razini. A Everton je klub baš po njegovoj mjeri.
 
Raduje li vas što je za ishodovanje radne dozvole u obzir uzet vaš i očev sportski put i uspjesi?
- To je predivno, ta potvrda da vas cijene daleko od kuće, da znaju kako je on produkt obitelji...
 
Jeste li zavidni nogometašima na zaradi? Evo, i Nikola je već do 19. zaradio više od vas...
- Nisam zavidna nikome. To je tako, nogomet je najpopularniji sport, najviše se novca vrti i zato su najbolje plaćeni. Nemam problem s tim, nisam megaloman, zadovoljna sam onim što sam zaradila u karijeri.
 
Nikola je više puta rekao da prihvaća vaše savjete. Što ste mu savjetovali prije odlaska?
- Kako sam ‘u virozi’, više sam pazila da ga ne zarazim nego što ću mu reći. Bili smo dan ranije na obiteljskom ručku, bilo je i suza na rastanku, ali prošao je ovaj put bez savjeta. Dugo sam mislila što ću mu reći, ali kako se bližilo vrijeme rastanka, nisam osjetila potrebu. Vidjela sam da je sve na svome mjestu, da je miran, zadovoljan... Ponosna sam, ali on može još puno rasti jer ima taj specifičan karakter koji ne priznaje nikome da je bolji dok to ne pokaže na terenu.
 
 Prenosimo 24 SATA www.24sata.hr PIŠE Tomislav Gabelić, FOTO/Guliver Getty