Hrvatska u cjelini, a posebno nogometni uspjesi u njoj, posljednja je utvrda nacionalne identifikacije u čije gnijezdo njeni ideološki, politički i svjetonazorski protivnici pokušavaju, kako se to kaže, spustiti jaja svoje kukavičje nakaznosti kako bi izgnijezdili baš sve ono kakvi su i sami – piše Željko Mataja, član HZSN-a.
 
CIVILIZACIJSKI, GRAĐANSKI I NACIONALNI DUH
 
Pobjedom Grčke (4:1) u Zagrebu i neodlučnim ishodom (0:0) u Pireju 12.11.2017. nogometna reprezentacija Hrvatske plasirala se za SP što će se održati u Rusiji 2018. godine. Bio je to deseti od ukupno dvanaest nastupa na EP i na SP od međunarodnog priznavanja Hrvatske. Na obje utakmice publika je, najzad, vjerodostojno prikazala civilizacijski, građanski i nacionalni duh kakav on uistinu je. Uzurpatori nisu ispalili ni jednu raketu, nije bilo vatrometa i neukusnog skandiranja, a na kraju utakmice u Pireju igrači obje momčadi su se pozdravili uzajamnim poštovanjem.  Postavlja se pitanje: zašto se Hrvatska ne uspijeva obraniti od unutarnjih neprijatelja koji se javljaju u nogometu, zar kao spontanitet ili pak diverzija?
 
Hrvatska se obranila od velikosrpske agresije prije dvadesetak godina, ali ne uspijeva se obraniti od, tako su u socijalizmu nazivali svoje neprijatelje, elemenata kojima je mrska njena nacionalna identifikacija. Po svemu sudeći još je jedini dokaz kakvog-takvog patriotizma (nacionalne identifikacije) ili nekog zajedništva o(p)stao samo uz nastupe nogometne  reprezentacije Hrvatske. Naivni su svi, da ne kažem i koliko glupi, koji su podlegli sustavnoj medijskoj hajci na HNS; on je jedina uspješna nacionalna, i o proračunu neovisna, oaza sposobna ujediniti sve što politika uporno i dosljedno rastura uz pomoć navijačkog ludila, stranačkog prkosa i osmišljenih subverzija u kojima je poljudska svastika (nacrtana na kvalifikacijskoj utakmici u susretu protiv Italije) samo mali dio iz majstorske radionice onih što su se školovali za diverzije na tekovinama bratstva i jedinstva. Takvima će svaki oblik nacionalne identifikacije biti oblik reustašizacije iako je ustašofilija etiketa baš kao što je i antifašizam borba protiv anonimnog, da ne kažemo umjetno osmišljenog, neprijatelja.
 
SIMBOLIČNA GESTA SUVREMENOG DOMOLJUBLJA
 
Moju ruku još nitko nije vidio na grudima. Pa ovo mi je četvrta država i premještao sam ruku od visine kukuruza do držanja pesnice na čelu glave, ali mi nikad nije smetalo držanje ruke ne grudima onih koji su odrasli s tim autentičnim simbolom hrvatskog patriotizma što je izrastao na žrtvama koje nitko i nikad neće biti u stanju nadoknaditi. Ta simbolička gesta suvremenog domoljublja strašno nervira jednu dobro organiziranu i vješto raspoređenu skupinu koja više nije u stanju sakriti svoj prljavi trag u očekivanju izostanka nacionalne vrste u nastupima na EP i SP u nogometu. Što sve nisu poduzimali i koliko su puta ložili vatru na kojoj će gorjeti naš nogometni vrh, a oni se na toj zlokobnoj vatri grijati.
 
Evo i sad, nakon trijumfa u susretu s Grčkom, kad je reprezentacija ostvarila pravo nastupa na SP u Rusiji, samo dan nakon trijumfa, HRT je formirao ekipu za emisiju Otvoreno. Ne namjerom da slave uspjeh nego da ga podrivaju očekivanjem Skupštine HNS-a od koje i nadalje očekuju, što? Da netko drugi isprati reprezentaciju na SP, a ne oni koji su u svojem mandatu postigli uspjeh. Ukratko, u svojoj nemoći pokazali su svoje, očekivane, namjere koje su im se izjalovile samom činjenicom da je njihov plaćeni komentator Joško Jeličić, inače angažiran da komentira nogometnu igru,  počeo analizom financijskih dokumenta i pokazao pri tom vrhunski diletantizam. A što tek reći kad voditelj i Stjepan Balog nastupaju u emisiji u kojoj ne može biti gost koji će, pazi sad, kritizirati HNS kao komentator jer se do uspjeha došlo, kako veli, mijenjanjem trenera. Tko je tu lud? Mijenjanjem trenera postignut je uspjeh u sportu, a kamo sreće da se takve promjene ostvare u našem gospodarstvu gospodine Balog!
 
HRVATSKI NOGOMET NIKAD NEĆE POSTATI „MOČVAROM“ 
 
Hrvatski nogomet nikad nije bio, nije ni sada, a nadamo se da nikad neće postati „močvarom“ koju su tako nazvali i školovanom vještinom podvala tretirali ideološki protivnici samostalne i vjerodostojne Hrvatske. Hrvatska u cjelini, a posebno nogometni uspjesi u njoj, posljednja je utvrda nacionalne identifikacije u čije gnijezdo njeni ideološki, politički i svjetonazorski protivnici pokušavaju, kako se to kaže, spustiti jaja svoje kukavičje nakaznosti kako bi izgnijezdili baš sve ono kakvi su i sami.  
 
Kao što nema smisla napadati liječnike za stanje općenarodnog zdravlja ili psihologe za mentalno stanje nacije, jednako je besmisleno optuživati Hrvatski nogometni savez za cjelokupno stanje nogometnog sporta, a najmanje za nasilje koje se javlja na našim stadionima. Odgovornost sporta za nasilje čini se beznačajnim, u odnosu na enormni izostanak zbiljske odgovornosti javnih institucija i vlasti. Najzad, nasilje što se javlja u sportu, bolje rečeno, uz sport, na našim stadionima, po našim sportskim dvoranama, samo je simbolična slika druge vrste nasilja koje se događa u našem urbanizmu, zakonodavstvu, prosvjeti, poduzećima, pravosuđu, žurnalizmu - gotovo u svim sferama javnog života. Razlika je tek u činjenici da se puk u beznačajnoj mjeri identificira s pravosuđem, urbanizmom, žurnalistikom i drugim sličnim djelatnostima. Sa sportom, naravno, nije tako. Ponekad se stječe dojam da toleriranje nasilja služi skretanju pozornosti s daleko ozbiljnih socijalnih pitanja koja su zanemarena, jednako kao i publika čije se divljanje i nasilništvo svrstava u navijanje samo zato što zauzima prostor namijenjen onima od kojih se očekuje potpora klubu, a ne uništavanje njegove imovine. 
 
Na putu suzbijanja nasilništva u sportu i oko njega stoji zapravo ono što nasilništvo izaziva i održava – politička , gospodarska i duhovna kriza. Nisu li korupcija, poslovni i osobni nemoral bez javnih osuda, političko trgovanje bez stida i procesuiranja bez sankcija, upravo apriorne sheme nasilja nad pravednošću i pravdom?
 
TRAŽITE ODGOVORE
 
Nogomet nije ispod staklenog zvona, pa što su onda vrijednosni fokusi naše socijalne angažiranosti u suzbijanju štetnih pojava, osobito nasilja koje ugrožava red, mir i dostojanstvo građana? Što mogu, primjerice, mediji? Pitamo, ne bi li sportski žurnalizam mogao medijski posredovati sportske događaje bez izazivanja hladnoratovske psihoze? Poštovani kolege, budite novinari istraživači i tražite odgovore:
 
- U čije se ime i s kakvim se pravima okupljaju skupine u ime navijanja?
- Pronađite bar jednu instituciju  koju financira grad ili država koja dobivena sredstva umnožava onako kako to čine reprezentacija HNS-a i GNK „Dinamo“?
- Koji su istinski razlozi kad se pred najvažnije utakmice naše nogometne reprezentacije otvaraju teme o budućnosti HNS-a?
- Koji su razlozi za ruganje klubovima što se nalaze na dnu nogometnih natjecanja kad je to dno najboljih u Europi?
- Ima li pameti u traženju razloga zbog slabog posjeta HNL natjecanja?
 
 PIŠE Željko Mataja, sportski teoretičar i publicist, član HZSN