Željko Jukić otac poznatih plivača Mirne i Dinka, posljednji zapovjednik obrane Borovog Naselja, iz Vukovara je izašao 20. studenoga 1991. – piše Dean Bauer, novinar SN.
 
Hrvatska se danas s pijetetom, ali opet i nekim specifičnim ponosom prisjeća Vukovara. Vukovara iz stodnevne opsade velikosrpskog agresora, četnika, tzv. JNA, srpskih dobrovoljaca. Ovog će se vikenda u Vukovar iznova sliti cijela Hrvatska u znamen poklona na žrtvu jednog grada za život cijele države i naroda.
 
Jedan od junaka obrane tog grada je i sportski vrlo dobro znano lice. Željko Jukić, otac i trener visokotrofejnih plivača Mirne i Dinka. Medaljama ovjenčani, doduše za Austriju, što je druga priča. Ova sada vezana je za Vukovar, njegove povijesno gledano najteže dane.
 
- Morate shvatiti, za mene to nikako nije lijepa priča - u staRtu će jučer Željko Jukić.
 
Nije dvojbeno...
 
- Niti se ponosim tim danima, niti slavim te dane...
 
PRIČU RATNIKA KOJI JE BRANIO SVOJ GRAD 
 
Tu se ni nema što slaviti, ali ima za obilježavati, sjećati se, ali i ponositi slavom jednog grada, njegovih ljudi, onih koji su ljepoticu na ušću Vuke u Dunav branili od hordi koje su se srušile na njega. Samo da bi ga zapalili, rušli, ranjavali, ubijali jer je tobože “njihov”. Prilično paradoksalno, baš kakav je i koliko pomračen i izvitoperen bio um onih koji su u Vukovaru počinili najstrašniji zločin u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Baš kao i u Škabrnji, Dalju, Četekovcu, Kusonjama, Lovincu, Baćinu, Saborskom, Voćinu, kasnije Srebrenici, cijeloj Bosni i Hercegovini.
 
Tužno je predugačak niz bestijalnosti velikosrpskih agresora, onih koji su sa zvijezdom petokrakom i četničkim kokardama, združenim snagama divljački napadali, palili, silovali, ubijali, pljačkali. Vukovar je na tom tužnom popisu najveći grad, pa je i broj žrtava u Hrvatskoj upravo ondje daleko najveći.
 
- Ja sam iz Vukovar otišao 20. studenoga 1991. Znate da je Vukovar praktički pao 18. studenog, ali mi smo se borili još dan-dva u određenim dijelovima grada. Ma... teško mi je, jako teško svega se sjećati, prolaziti opet. Makar je uvijek tako ovih dana. Zapravo... cijele godine i svih ovih godina, a koliko ih je već prošlo - veli Željko Jukić.
 
Svjesni smo da prekapamo po još uvijek i te kako bolnim ranama koji nikad niti neće posve zacijeljeti, ali postoji i nešto što se zove odgovornost. Nas koji sada živimo, vas koji ste tada živjeli u Vukovaru i vidjeli kako pred vašim očima nestaje jedan grad. Nove naraštaje možda i ne treba odveć opterećivati nekim vraćanjima u prošlost, ali jednako tako ne valja niti dopustiti da zaborav prekrije prašinom ovaj težak, ali važan dio novovjekovne nam nacionalne povijesti. Na kojoj je sazdana, živi te sa svim svojim manjkavostima raste ova država, jedina nam domovina. Stoga, možete li malo odvrtjeti film nešto više od četvrt stoljeća unazad. U Vukovaru smo, godina je 1991...
 
- Idemo ovako, malo ranije. Rođen sam u Vukovaru 1958, ondje živio i trenirao košarku. To je bila moja prva sportska ljubav. Potom sam studirao, u Novom Sadu, a od 1988. sam bio profesionalni trener u Dubrovniku. Vodio sam tamošnji KK Jug. Vratio sam se u Vukovar u listopadu 1990. jer mi je otac bio na samrti, a u Dubrovniku se momčad rasipala, nismo više bili ni toliko kvalitetni za igranje u Drugoj saveznoj ligi. Supruga i dvoje male djece Mirna i Dinko već su bili u Vukovaru te sam se ja vratio.
 
Vratio se dakako kao košarkaški trener, u matični klub Borovo, dva dana prije početka prvenstva. Vodio je momčad do svibnja 1991.
 
- Kada smo trebali ići na kup-utakmicu u Slavonski Brod, dogodilo se Borovo Selo.
 
Za pojašnjenje mlađima ili onima koji ne znaju. U Borovu Selu 2. svibnja 1991. tamošnji su četnici i oni iz sela Bršadin u zasjedi ubili, masakrirali 12 hrvatskih redarstvenika.
 
- Tu su već počele barikade na cestama, nije se moglo putovati. Tog sam dana zapravo prekinuo sportsko-trenersku priču.
 
 Tada ste začeli priču ratnika, odnosno jednostavnog domoljuba koji samo brani svoj kućni prag, grad.
 
- Odmah sam se aktivirao, a što će te drugo. Sve se vidjelo i znalo što se sprema. Nije bilo uopće dvojbe. Naravno, nitko od nas tada, početkom svibnja nije mogao misliti da će to biti u konačnici tako krvav i težak okršaj. Da ćemo imati takvog neprijatelja kao što je bila ta tzv. JNA. Tobože, imenom jugoslavenska i narodna, ali ona je u startu sve cijevi okrenule prema nama, prema Hrvatima. Zapravo, prema svima koji nisu Srbi.
 
VOZAČ NIJE ZNAO 
 
Koliko nam je znano, vi ste bili i jedan od posljednjih ili posljednji zapovjednik obrane na Sajmištu. Je li to točno?
 
- Nije istina. Na Sajmištu sam bio u više navrata, ali isključivo u borbenim djelovanju. Dakle, u ispomoći ili kada smo išli povratiti položaje. Borković je bio tamo (Branko Borković, Mladi jastreb) tri dana do mojeg odlaska, a on je otišao 17. studenog. Istina je da je u noći sa 12. na 13. studenog 1991. kada su iz Borova Naselja otišli praktično svi zapovjednici Trpinjske ceste, te Ivan Kupalar koji će poslije postati general, mene su zvali u Borovo Commerce, koji se tada nalazio kao u sklopu saniteta. Tada su me imenovali za zapovjednika Borova Naselja. Nešto što ja baš nisam ni htio, ni neću reći mogao prihvatiti, ali... Pokušao sam u tih posljednjih 5-6 dana, koliko se moglo, te sam uspio na koncu pregovorima s tzv. JNA izvesti evakuaciju 3.500 ljudi iz Borovo Obućare. O tome nitko i ne priča. Postoji dokumentacija s popisom svih ljudi. Bilo je 700 i nešto muškaraca, odvojenih jer su sa srpske strane proglašeni kao borci. To je poseban popis, a ostalo su bili civili. Ta je evakuacija izvedena 20. studenog. Dan ranije je pao Borovo Commerce. Mi smo još ratovali 19. studenog, u Borovu Naselju, u Pejtonu... Bilo je krvavo.
 
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Željko Jukić ima vrlo zanimljivu poruku političarima. Poruku koju bismo odmah potpisali.
 
- Kada bi se u onoj Koloni sjećanja pojavilo 3% vukovarskih Srba, ja im dao ne dvojezične ploče, nego nek’ uvedu što god hoće. Ali dajte samo da vidim 3% vukovarskih Srba u Koloni sjećanja. No, nema ih. Niti jednog! Znam o čemu govorim, ja sam od tamo, znam sve. Oni u te dane, ove sada dane, bježe iz grada. Boje se, zatvaraju svoje kafiće, jer jasno da postoje i srpski kafići, ali da bi ušli u Kolonu sjećanja, to se vjerojatno nikada neće dogoditi...
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
 
 PRENOSIMO Sportske novosti  PIŠE Dean Bauer FOTO Damir Krajač/Cropix