Išli smo zajedno u školu, čak smo bili i u istom razredu. Gledala sam utrku s našom kćerkicom. Srce mi je luđački tuklo, rekla nam je Barbara, supruga zlatnog Dina – piše Dubravko Miličić, novinar 24 sata.
 
Priča Dine Sokolovića jedna je od onih o istinskom heroju, sportašu koji je unatoč velikoj tragediji dosanjao svoj san. Svoj i suprugin. San o olimpijskoj medalji. I to najsjajnijoj. 
 
- Srce mi je luđački tuklo, gledala sam utrku na internetu s jednogodišnjom kćerkicom Vitom. Htjela sam izaći van, stvarno sam bila presretna - rekla nam je Barbara Polšek Sokolović, supruga zlatnog hrvatskog paraolimpijca.
 
- Iskreno, duboko u sebi vjerovala sam da može do zlata. Znate, uvijek mislite možda je moguće, jer dok se igra ili natječe uvijek postoji nada - kaže Barbara.
 
Dino je pravi primjer sportaša, čovjeka koji nikad u životu ne odustaje. Uz njega je uvijek supruga Barbara, koja mu je velika potpora.
 
- Išli smo zajedno u osnovnu školu “Kralj Tomislav” na zagrebačkoj Trešnjevci, čak i u isti razred. Zajedno smo već deset godina - kaže Barbara.
 
Jedini preživio nesreću
 
Kćerkica Vita ima tek godinu dana, pa joj još nije jasno što je tata napravio. A napravio je ono što nije uspjelo niti jednom Hrvatu prije njega. Osvojio je zlatnu medalju za Hrvatsku na zimskim paraolimpijskim igrama.
 
- Stvarno sam sretna, godina nam je bila jako teška i naporna, bilo je puno odricanja, puno ga nije bilo doma, bio je cijelo vrijeme na putovanjima.  Evo, propustio je i prvi rođendan kćerkice Vite, bio je u Koreji. Ali zato nas sad čeka dvostruko slavlje kad se vrati - kaže supruga Barbara, koji nije imala neki poseban savjet uoči njegova nastupa.
 
- Rekla sam mu da odvozi najbolje što zna i da će biti super ako se ne potrga. Ma znate, sve su medalje za mene jednake, sve su jednako sjajne i sve su plod velikog truda i odricanja. Nisam mogla vjerovati da je mladi Pedersen tako loše odskijao, baš sam bila iznenađena, od njega sam očekivala puno više. Potom je Nizozemac promašio vrata... Čim je završio s nastupom, poslalo mi je poruku, rekao mi je da mora na doping kontrolu i da se čujemo. Ali kad sam vidjela u medijima da je zlato posvetio meni i kćerkici, stvarno sam se raznježila - kaže simpatična Barbara. 
 
Kako su se ona i Dino upoznali na Trešnjevci, tamo je, ima logike i romantike, bilo i vjenčanje. Točnije, u crkvi Svetog Josipa na Trešnjevci. 
 
- Inače sviram violinu u HNK, pa smo tamo smo nakon svadbe išli na zajedničko fotografiranje.
 
Lijepi mladenački par zajedno je već deset godina. Sve su zajedno napravili i postigli. I stoga, kapa do poda. Čestitke i naklon za sve što su postigli u životu. U sportu u kojem su svi pobjednici, Sokolović nas je jučer sve u Hrvatskoj učinio ponosnima. Hvala, Dino.
 
U stravičnoj prometnoj nesreći u Močilama kod Vrbovskog, 2003. poginuli su mu majka Jasna (38), te braća Goran (16) i Darko (8), a dok je Dino (15) teško ozlijeđen. Stradali su u autu, potpuno smrskanom nakon što ga je poklopila prikolica s kontejnerom koju je vukao kamion. Nesreću je skrivio vozač kamiona. Dino je jedini preživio, no morali su mu amputirati obje noge. Kad mu se to dogodilo igrao je rukomet u Zagrebu.
 
- Tada sam bio još dijete pa je to drugačije. Trebalo mi je četiri ili pet godina da se skroz priviknem. Da se to dogodi danas ne znam kako bih se s tim mogao nositi. U to sam vrijeme morao prihvatiti situaciju koja nije bila laka, ali nisam imao drugog izbora nego krenuti najbolje kako znam i umijem.
 
Pomogao Janičin štap
 
A krenuo je kako i dolikuje herojima. Posvetio se sportu. U skijanje je došao sasvim slučajno.
 
- Trenirao sam hokej na ledu, vaterpolo, plivanje, skijanje, rukomet, nogomet, košarku... Kao i rekreativci koji idu na skijanje tako sam i ja išao s obitelji. Kako sam redovito dolazio na Sljeme, slučajno sam saznao da Monoski klub Zagreb traži osobe s invaliditetom koje su se voljne okušati u skijanju. Prijavio sam se i imao sam sreću da su me od nekolicine prijavljenih osoba odabrali - ispričao je Dino.
 
Veliku ulogu u počecima imala je i Janica Kostelić, točnije njezin štap bez kojeg je ostala na utrci na Snježnoj kraljici.
 
- Monoski klub Zagreb je od donacije onog Janičinog štapa, koji joj je ispao na utrci na Sljemenu, uspio skupiti novac za dvije monoskije i pet dana treninga u Austriji. Ja sam se javio na poziv te sam otišao u Austriju i tako je sve počelo - otkrio je Dino.
 
I skijaši s invaliditetom imaju štapove za stabilnost. Samo, na kraju njihovih štapova nalaze se skijice.
 
Padao je sto puta
 
- Stabilnost je ključna. Sjećam se dobro svojeg prvog treninga, pao sam valjda više od 100 puta. Prvog dana nisam mogao spojiti dva zavoja u kontinuitetu. Nisam ipak odustao i drugog dana sam konačno proskijao. U zavoje se ulazi tako da se nagnete tijelom ovisno u koju stranu želite ići. Kad sam bio klinac znali smo ići na skijanje, no kad sam se prvi put spustio s monoskijom, rekao sam da to nije uopće isti sport.
 
Dino je inače i košarkaški reprezentativac u kolicima, u studenom je osnovao i rukometnu momčad, a od zimskih sportova okušao se i u hokeju na ledu na čije treninge zna još koji puta otići. 
 
- Hokej je meni odličan i zbog skijanja. Pogotovo što se tiče ravnoteže. A odličan mi je i za trbušne mišiće, koji rade kao i u skijanju. Hokej je jako težak, iznimno si nestabilan i čim malo odvojiš štapove od leda padaš.
 
Prvo treba naučiti klizati, a za to vam treba puno vremena. Šest mjeseci treba vam da naučite voditi pak, a da ne pričam o pucanju na gol - zaključio je Dino.
 
 PRENOSIMO 24 sata PIŠE Dubravko Miličić FOTO/obiteljski album