Jedan poznanik, ime neću spominjati jer je s budalama u stalnom nesporazumu, rekao mi je da su čuda dokazi kojima se ništa ne dokazuje – piše Željko Mataja, član HZSN-a.
 
Priče o hrvatskim čudima su brojne. Umjesto sustava i njegovanog društvenog  „čeda prirode darovitih“ javljaju nam se čuda; ona prkose našim ministarstvima i nadležnim ustanovama što brinu o svojim pozicijma u obrazovanju, tehnologiji, umjetnosti i sportu. 
 
Ivan Mrvoš osmislio je i konstruirao solarnu klupu za punjenje mobitela koji funkcionira u svijetu da bi u nas ostao anonimni konstruktor. Mate Rimac je, u državi ideoloških nesporazuma i prijepora, konstruirao i proizveo najmoćniji i najbrži automobil u svijetu na baterijski pogon koji će, bez suradnje s državom, najvjerojatnije zvjezdane trenutke ostvariti u Kini ili uz pomoć najmnogoljudnije države svijeta. Ivan Golubić je, zamislite, bez fakultetske diplome, i Jokićeve nebuloze, konstruirao bicikl na električni pogon i digitalnu opremljenost za funkciju vožnje koja ga je proslavila u Emiratima. Pijanista Maksim Mrvica i oko 14 violončelistica i violončelista nastupaju diljem svijeta, da bi se u nas nesebično predstavljala, jednako poznata, Ana Rucner. Zdravko Mamić je iznimno uspješan menađer i, doslovce, najbolji dirigent u orkestru transferiranja igrača koji, evo već punih dvadeset godina, čine kostur uspjeha hrvatskog nogometa bez proračunske potpore Vlade Republike Hrvatske.
 
Spomenutima, a nisu jedini, nisu potrebna ministarstva da bi primali poticaje ili stiumulacije, a sve se više čini da nisu potrebni ni u događanjima međunarodnog predstavljanja Hrvatske. 
 
Kakvo je prokletstvo u nas da slabe dižemo, uspješne ogranićavamo a darovite i nadprosječne progonimo?
 
Uspjesi hrvatskog sporta, a zbog sporta pišem, pripadaju čudima male politički i ekonomski nedefinirane države iz koje se regrutira plejada uspješnih sportaša; oni većinom ovise o proračunu Republike Hrvatske u kojoj se kao najpametnije osobe drže one što nagrađuju sportaše osiromašivanjem  proračuna. Dakle tuđim novcem! Iznimka ili čudo je hrvatska nogometna reprezentacija. Pod stalnim je pritiskom medija i nasilničkih skupina što su organizirane kao navijačke udruge. 
 
Kao što se država s nadležnim ministarstvom nije miješala i osobito brinula za gospodu: Mrvoša, Rimca i Golubića i umjetnike poput Ane Rucner i Mrvice tako se nije brinula ni za domete hrvatskog nogometa ili asocijacije HNS-a koja ima više klubova i sportaša nego li svi sportovi zajedno. Našu politiku i gospodarstvo ne zanima da spomenuti pojedinci i nogometni vrh ne opterećuju proračun Republike Hrvatske. Naprotiv pune ga svojom djelatnošću.
 
Snaći će se spomenute osobe u gospodarstvu bez pomoći države na isti način na koji će država, ako nastavi svojom politikom prema nogometnom nasilju, uništiti hrvatski nogomet prepušten medijskom i navijačkom linču.
 
Navijačke udruge ne raspolažu kapitalom već bakljama, raketama, topovskim udarima kao i hladnim oružjem u bliskim susretima sučeljenih skupina. Što se pak tiče medija na raspolaganju im je verbalna pirotehnika kojom osvjetljavaju prostor kojim se skriva destrukcija na tragu specijalnog rata usmjerenog protiv nacionalnog identiteta kojemu, za razliku od ideološki podijeljene politike, nogometni uspjesi značajno pridonose. Dakle, još su samo uspjesi nogometne reprezentacije o(p)stali kao čimbenik koji je u stanju pomiriti sve što politika uporno svađa i uz potporu skupina anonimnih autora, među kojima je i pisac svastike, destruira. Nisu li napadi na nacionalni identitet iz dana u dan, od strane postkomunističkih elita, sve agresivniji da bi se stekao dojam da hrvatska sloboda ovisi o tekovinama antifašističke borbe, a ne o borbi koja je odoljela srpskoj agresiji na krilima nacionalnog jedinstva kojemu je antifašizam u prirodi opstanka kojeg bez razloga potiću postkoministi kao opasnost koja je bliža livadi za ispašu magaraca.  
 
Pametna država bi se zamislila, duboko bi se morala zamisliti, nad slučajem Zdravka Mamića i spomenutih, svjetski vrijednih,  konstruktora i umjetnika. Kriminaliziranje Zdravka Mamića ima daleko dublju, i za dobro države, tragičniju istinu. Nije slučajno postao meta ciljanog napada jer je nogomet sport planetarnih dimenzika koji kad se ne igra u igri je tržišta i nacionalnog prestiža.. 
 
Ograničenja još nigdje nisu osigurala socijalni, politički, ekonomski ili sportski napredak. Sve što je Zdravko Mamić do sada uradio vrst je uspješnog manevra u nedostatku legislative jednog uistinu smiješnog akta što se ne zove samo Zakon o sportu nego je i predmet brojnih izmjena i dopuna zbog nedefiniranih pojmova. Optužbe na račun Zdravka Mamića su komične ako se uloženi novac za poslovne uspjehe tretira umjesto vrlinom nužnog poslovanja podvalom.  Zar zbog učinkovitog poslovanja? Taj zakon nije rađen da bi regulirao sport nego da bi u njemu onemogućio uspješne poteze klubova kako bi ovisili o politici umjesto o kapitalu. U pametnoj bi državi Zdravko Mamić bio respektiran kao osoba sposobna funkcionirati u međunarodnom tržištu transferiranja od kojeg država ima korist u rasponu od materijalno osiguranih igrača pa sve do punjenja proračuna R.H.
 
Postavlja se pitanje:što će Hrvatska dobiti kad onemogući Mamića i njegovo djelovanje? Ne samo da Hrvatska neće ništa dobiti nego će izgubiti sve što bez njegove sposobnosti nije u stanju postići i ostvariti!
 
Očito, nije bio problem, u ideološki podijeljenoj državi,  započeti rat protiv uspješnog Zdravka Mamića. Pitanje je kako ga privesti kraju nakon ostrašćenih, ideoloških, političkih i navijačkih sukoba koji su pretvoreni u pravosudni proces  ili brvno koje valja prijeći kako bi pao proces umjesto onih koji su optuženi i onih koji  ga optužuju.
 
Za očekivati je da će ostrašćenim medijskim, pravosudnim i navijačkim prostorom i u Hrvatskoj završiti mentalna parada koja je djelovala između Istočne i Zapadne Njemačke, a danas između Južne i Sjeverne Koreje.
 
Mamić je žrtva okolnosti i politike koja je bliža specijalnom ratu u kojem su ovladale političke strasti, ideološke i navijačke podjele i puno, puno toga obavijenog maglom kojom je pokriven prostor temeljne istine o osobi koja je pokušala oduprijeti se lavini napada osobno umjesto uz pomoć argumenata države kjoja je dužna čuvati vrline i sposobnosti darovitih umjetnika, konstruktora, menadžera i drugih uspješnih pojedinaca.
 
P. S.
Davnašnji predsjednik njemačkog olimpijskog odbora Willi Daume je, dok je Njemačka bila podijeljena, jednom prigodom rekao da brojne kolajne sportaša DDR-a nisu nikakvo čudo niti su dokaz prednosti socijalističkog nad kapitalističkim sustavom, već su dokaz da država umjesto da brine o gospodarstvu zanemaruje ga u korist sporta kojim se puk obmanjuje.
 
Hrvatski sport u našim medijima bliži je u svojstvu obmanjivanja nego li  formiranja javnog mnijenja u kojem nogomet nije samo sport nego je najveći progandni pano moćnog tržišta u kojem nogometne strasti često eliminiraju poslovni i tržišni aspekt.
 
PIŠE Željko Mataja novinar i publicist, član HZSN-a