Iako je Marin Ranteš i na svjetskoj sceni poznato ime, u Hrvatskoj je sport poput BMX-a, kao i ostali ekstremni sportovi, još marginaliziran – piše Katarina Kušec, novinarka VL.
 
Malo je onih koji će ostaviti sve, sjesti na bicikl i voziti se svijetom. No, kada imate talent, ta se ideja ne čini lošom. Postupio je tako i mladi Varaždinac Marin Ranteš (22), najbolji hrvatski BMX vozač, koji drži vrhove svjetskih ljestvica. 
 
– BMX-om sam se počeo baviti 2008. godine, kada su me prijatelji nagovarali da idem s njima na rampu, a ja nisam nikada čuo za BMX i takve ekstremne sportove i nisam znao o kakvoj rampi govore. Mislio sam da je to rampa za spuštanje, za parking i nije mi bilo jasno kako idu voziti na tu rampu, ali nakon dva tjedna su me uspjeli nagovoriti, došao sam s njima u Varaždin u skate park i kada sam vidio rampu osjetio sam “ono nešto”. Odmah sam nagovorio mamu da mi kupi BMX – kaže Marin koji je nedavno u Japanu u BMX ligi FISE osvojio drugo mjesto.
 
TRENIRAO U AMERICI 
 
Po prošlogodišnjem poretku, bio je 13. vozač svijeta, a za početak Kupa pripremao se u Americi. Tri je mjeseca bio kod Daniela Dhersa, svjetskog prvaka i BMX legende.
– Mi smo svi prijatelji, ne gledamo tko je koji na listi, znamo se dugo jer dolazi na Pannonian Challenge već osam godina, jedino ga je prošle godine propustio. Sada sam imao priliku otići i ne žalim ni sekunde – kaže naš BMX-ovac koji uza sve obveze i putovanja ipak ima i slobodnog vremena.
 
– Da, imam ga, nažalost, no radije bih da nemam slobodnog vremena. U Americi mi je bilo odlično, nikada u životu nisam vozio tri mjeseca svaki dan i toliko napredovao. Ne bih se bunio da i mi imamo neki dobar dvoranski park jer bismo u njemu mogli voziti kada bismo htjeli, kao u SAD-u. To je jedino što mi treba da budem bolji.
 
U Hrvatskoj uvjeti nisu idealni, ali se Marin snašao. 
– Odem na rampu u Varaždin tek toliko da sam na biciklu, ponekad i u Osijek, ondje je dobar skate park, ali nije toliko dobar za trening, nema elemente za trening koji su potrebni da se ne ozlijedite. Primjerice, dečko kod kojega sam bio ima taj “jump” na kojemu skačemo, na njega se stavi madrac i na to crna guma pa kada se padne samo se otkliže, nije toliko opasno iako se mogu dogoditi i ozljede, ali ne kao na pravim rampama. 
 
Ekstremni sport prijeti i ozljedama, no Marin se odavno riješio svih strahova. 
– Ozlijediti se mogu svaki dan, ali može se dogoditi i da ozljeda ne bude godinu dana, ovisi o tome koliko ste pripremljeni fizički i psihički, ali sekunda nepažnje može prouzročiti pad. Svaki dan netko od nas padne, bez obzira na to koliko vozio, i bude ozljeda. Bitno je da nema psihičkih problema vezanih uz natjecanja, da nema treme ili nečega sličnog. Uvijek je bilo straha, na početku je to bilo nešto drukčije, ali nikada nisam mislio da ću doći do razine trikova na kojima sam sada, uvijek sam mislio da ću voziti malo po cesti i tako sam mami i govorio, a kako sam se s vremenom oslobađao straha, zaboravio sam na te riječi. Sada nema više straha od vožnje, možda samo kada radim neki novi trik, ali nije to strah da ću pasti, nego više osjećam neki adrenalin – priča Ranteš koji je prije BMX-a trenirao nogomet, a onda je u srednjoj školi ostavio kopačke. 
 
– Mama me uvijek podržavala u svemu, pogotovo ako me to činilo sretnim. Bilo joj je malo čudno kada sam krenuo u srednju i kada sam rekao da neću više trenirati nogomet. Pitala me zašto, a ja sam joj rekao da ću voziti BMX, da će me sponzorirati Red Bull itd. Njoj je to bilo malo smiješno, mislila je da pričam bajke, ali bila mi je podrška, od prvog dana mi pomaže. Gotovo pet godina svaki vikend išli smo u Zagreb jer je ondje bila hala u kojoj je bio skate park. I zajedno sa mnom spavala je na podu na spužvama i madracima, bilo gdje, samo da bih ja mogao voziti. 
 
I dobro je napravila jer je Marin imao pravo, s BMX-om napravio je karijeru, a iako je taj sport relativno skup, sada od njega živi. 
– Može se od toga živjeti, od natjecanja, nastupa i sponzora. Kod nas u Hrvatskoj to nije toliko jednostavno, ali u inozemstvu je lakše sa sponzorima. To je prilično skup sport, moj bicikl primjerice košta oko 11.500 kuna, ali ima i bicikala za početnike već od 1500 kuna nadalje, ovisi koliko ste za to zainteresirani. Skupo jest, i putovanja su skupa, pogotovo putujete li zrakoplovom pa nosite bicikl u torbi... 
 
Iako je Marin Ranteš i na svjetskoj sceni poznato ime, u Hrvatskoj je sport poput BMX-a, kao i ostali ekstremni sportovi, još marginaliziran. No, situacija se poboljšava Pannonian Challengeom koji svake godine ugošćuje bicikliste. 
– Ne bih rekao da je poznat, ali mislim da se sada više čuje za BMX, pogotovo jer je priznat kao olimpijski sport i to bi nam trebalo puno pomoći, da svi vide da se bavimo pravim sportom, a ne da misle da se drogiramo i opijamo. Krenuo sam s BMX-om jer mi je bio dobra zezancija s prijateljima, nisam nikada mislio da bih od toga mogao živjeti, a kamoli otići na Olimpijske igre. 
 
Što se tiče toga koliko je poznat u Hrvatskoj, oko Osijeka se za njega zna jer se ondje održava Pannonian Challenge, ali u manjim gradovima se na BMX ne gleda kao na sport. Ima šanse za odlazak na OI BMX će startati na Igrama 2020. godine, a Marin ima velike šanse da izbori kartu za Tokio. 
– Prošle godine su zbrajali, od ukupno 500 i nešto vozača koliko ih je bilo na natjecanju, i da su Igre ove godine, bio bih šesti kvalificirani, ali kvalifikacije su tek 2019. godine, a tada ću, nadam se, imati veće šanse. Dat ću sve od sebe, to mi je sada jedan od najvećih ciljeva – kaže Marin koji vozi disciplinu BMX park. 
 
Prošle je godine na Pannonian Challengeu bio drugi, a za uspjeh potreban mu je samo bicikl. 
– Nema boljeg osjećaja od adrenalina. Ništa me ne čini toliko sretnim kao kada izvedem neki novi trik. Uvijek razmišljam kako bi bilo da ga napravim iz prvog pokušaja. Ne uspije mi uvijek, ali kada uspije sretniji sam nego što bih bio da mi netko da milijun kuna – zaključio je. 
 
PRENOSIMO Večernji list PIŠE Katarina Kušec FOTO Igor Kralj/Pixell