Đokovićeva majka je hrvatskog roda podrijetlom iz Slavonije. Nadalje, jako veliku ulogu u njegovu igračkom razvoju, zapravo presudan utjecaj, imao je Splićanin Nikola Pilić koji ga je prihvatio u svojoj teniskoj akademiji u Münchenu i trenirao do njegove 17. godine – piše Mladen Miletić, novinar VL.
 
Tolike je trofeje osvojio, ali i dalje osjeća da nema ljubav publike, da nije sklopio alijansu s navijačima u Londonu. Zato je sklopio savez s Ivaniševićem. Srpsko-hrvatski savez, na zelenoj travi Wimbledona. Tako je na dan finala francuski L’Équipe najavio nastup najboljeg tenisača svijeta i najvećeg sportaša u povijesti Srbije Novaka Đokovića protiv Švicarca Rogera Federera, miljenika londonske publike. Bez sumnje, Đoković je odlukom da pozove u svoj trenerski stožer hrvatsku tenisačku legendu “kupio” simpatije dijela neutralnih koji itekako pamte sve one godine kada su se Goran i London voljeli javno. Jer London je uvijek volio otkačene. Na našem, strogo lokalnom planu Đoković je još jednom potvrdio ono što su oni koji ga prate već znali o njemu – da je sportska, ali i ljudska veličina koja ne samo da ne dijeli ljude koji su nekad živjeli na području jedne države na “svoje” i “njihove”, već i njeguje poseban odnos upravo prema prvim zapadnim susjedima, Hrvatima. Đoković za to ima i puno razloga.
 
Prvo, majka mu je hrvatskog roda podrijetlom iz Slavonije. Nadalje, jako veliku ulogu u njegovu igračkom razvoju, zapravo presudan utjecaj, imao je Splićanin Nikola Pilić koji ga je prihvatio u svojoj teniskoj akademiji u Münchenu i trenirao do njegove 17. godine. Desetak godina kasnije Pilić će imati ključnu ulogu i u jednom od najvećih i najdražih Novakovih uspjeha u karijeri jer je bio savjetnik, zapravo izbornik iz sjene, kad je Đoković kao “prvi reket” sa Srbijom osvojio Davisov kup. Debelo prije vremena kad će angažirati Ivaniševića, popularni Nole razvio je veliko prijateljstvo s Ivanom Ljubičićem. Također, veliko poštovanje osjeća i prema pomalo zaboravljenom Mariju Ančiću. Upravo je Ančić posljednji koji je uspio pobijediti Đokovića u pet setova u Wimbledonu. Prijateljstvo je već izgradio i s novom nadom našeg tenisa Bornom Ćorićem. To su djela, u Đokovićevu slučaju ona su na prvom mjestu. Zatim slijede riječi, a kao sportaš svih ovih godina djelovao je i učinio daleko više na normalizaciji odnosa i boljem međusobnom razumijevanju i povezivanju dvaju naroda i dviju država koje su se devedesetih sukobile u ratu nego velika većina političara.
 
– Ja na sve nas iz regije gledam manje-više isto. I zato se trudim uvijek biti otvoren, ljubazan i pristojan. Znam da su ratne rane svježe, potpuno razumijem ljude koji nemaju isti stav poput mene prema susjedima. Moja porodica i ja tokom rata nismo bili oštećeni i znam da se ne može od čovjeka očekivati da zaboravi nešto, ali barem se može usredotočiti na oproštaj. I ja to nastojim prezentirati kroz svoje akcije i djela – rekao je Novak i dodao: 
 
– Istina, bio sam u nekim određenim medijima u Srbiji jako osuđivan zato što sam podržao hrvatsku nogometnu reprezentaciju, ali to mi nije smetalo. Ja takve stvari svjesno radim. Zato što znam da svojim utjecajem, statusom i imenom mogu doprinijeti pozitivnoj energiji i uzajamnoj podršci. Uostalom, koga ću podržavati ako neću Hrvatsku? Jednostavno osjećam da su Hrvati moji. Znam da će to nekima smetati, poštujem, ali nadam se da drugi poštuju i moj izbor.
 
VIČE: DODAJ! DODAJ! 
 
Naravno, nije dugo trebalo čekati nakon objave pozitivne priče o Đokovićevoj i Ivaniševićevoj suradnji da netko iz prašnjavih arhiva izvadi Goranove izjave u tekstu jednog američkog novinara iz 1992. u kojem je pozirajući s nekakvim oružjem izjavio da bi “volio sada ispred sebe vidjeti neke Srbe”. Izjava izvađena ne samo iz konteksta prostora, već i vremena u kojem teško da je mogao izjaviti da bi volio doživjeti prijam kod Slobe Miloševića, danas svakako zvuči neprimjereno, no nema sumnje u to da je sada “aktivirana” ne zato da bi se napakostilo Ivaniševiću, već Đokoviću zato što je u glavama nekih da je srpsko-hrvatska suradnja nakon svega besmislena, neprimjerena, štetna ili u najmanju ruku – nepotrebna. Stvarnost ih, barem sportska, svakako demantira, i to već jako dugo. Jer suradnja hrvatskih sportaša s kolegama iz istočnog susjedstva odvijala se uredno čak i u vrijeme rata. Primjerice, 1994. Dejan Savićević i Zvonimir Boban Milanu su donijeli naslov prvaka Europe. U pobjedi protiv Cruyffove Barcelone s 4:0 u finalu Lige prvaka kapetan vatrenih igrao je svih 90 minuta, a Savićević je kao jedna od najvećih nogometnih zvijezda tadašnje SR Jugoslavije i legenda Crvene zvezde postigao spektakularan pogodak. Poznata je anegdota iz tih godina kako je jednom prilikom Savićević asistirao Bobanu za pogodak protiv PSG-i poslije utakmice izjavio: “U jednom trenutku samo sam čuo Bobana kako mi na našem jeziku viče ‘dodaj, dodaj’.” U nedavnom intervjuu za beogradski Nedeljnik Savićević se prisjetio tog razdoblja:
 
– Igrao je i Mijatović sa Šukerom, bilo je i dosta Srba koji su igrali s Hrvatima. Kada ste tamo, izbjegavate ratne teme. Ima dosta drugih tema u životu osim rata. 
 
Na pitanje je li u tom odnosu s Bobanom osjećao da je sa ‘suprotne strane’, Savićević je rekao: “Htio-ne htio, bio sam. Dolazio sam iz države koja je ratovala s njegovom. Znamo i što je bilo u Dubrovniku. Ali izbjegavali smo te teme”.
 
U poslijeratnim godinama obnove odnosa sportaši su brzo počeli, prvo po nalogu ždrjebova raznih europskih i svjetskih natjecanja, a poslije i svojevoljno kroz regionalne lige, obnavljati odnose. Zanimljivo, najlošiji su bili u košarci, još od Europskog prvenstva u Ateni 1995., odigranog u razdoblju između Bljeska i Oluje, kad su hrvatski reprezentativci sišli s postolja, pokazat će se zauvijek, odbivši slušati himnu okupatora dijela hrvatskog teritorija, tadašnje SR Jugoslavije. Godinama poslije srpski će košarkaši, a još više mediji, spočitavati nekadašnjim suigračima taj čin iako je većina prijeratnih prijateljstva obnovljena, pa je tako recimo Dino Rađa koji se sa Stojkom Vrankovićem popeo na kninsku tvrđavu nakon oslobođenja, kasnije bio rado viđen gost na oproštaju od igračke karijere Aleksandra Đorđevića u Beogradu. Košarkaši su usprkos svemu prvi pokrenuli regionalnu ligu s klubovima koji su nekad činili najjače nacionalno prvenstvo Europe, no do prave suradnje kakvu je primjerice demonstrirao Đoković, zapravo i nije došlo. Jer, u 18 godina regionalne lige na prste jedne ruke moglo bi se nabrojati srpske košarkaše i trenere koji su došli raditi u hrvatske klubove ili one koji su otišli u obrnutom smjeru. Otopljavanju odnosa u tom sportu donekle su tek pridonijeli filmovi poput “Jednom braća” o odnosu Dražena Petrovića i Vlade Divca, nekadašnjih suigrača koje je rat, a poslije i pogibija prvog zauvijek rastavio, zatim “250 stepenika” o zlatu juniorske reprezentacije Jugoslavije u Bormiju 1987. te “Bit ćemo prvaci svijeta” o prvom naslovu prvaka svijeta bivše države kad je izbornik Ranko Žeravica pobijedio Amerikance s početnom petorkom sastavljenom od igrača iz hrvatskih klubova. 
 
IZBORNICI I DŽENTLMENI
 
Jedan od najtežih incidenata u poslijeratnim sportskim susretima nije, kako bi se očekivalo, bio vezan za nogomet nego vaterpolo. Naime, 2003. u Kranju posljednje trenutke finala Europskog prvenstva u kojem je tadašnja Srbija i Crna Gora pobijedila Hrvatsku obilježile su mučne scene napada hrvatskih navijača na tribinu s malobrojnim pristalicama suparnika. Međutim, nakon dugih godina hladnog odnosa upravo je u vaterpolu ostvareno najsrdačnije uzajamno poštovanje između momčadskih predstavnika dvaju zemalja. Čak i unatoč velikom rivalstvu, uz česte susrete u samim završnicama velikih natjecanja, hrvatski i srpski vaterpolisti njeguju odličan odnos, počevši od ljudi koji ih vode. Izbornici Ivica Tucak i Dejan Savić ne propuštaju u svakoj prilici istaknuti međusobno uvažavanje, a njihovi zagrljaji nakon napetih utakmica bili su lekcija mnogima koji nisu u stanju doseći te razine. Kad je nedavno uoči finala Svjetske vaterpolske lige na beogradskom plivalištu Tašmajdan domaća publika zapljeskala hrvatskoj himni, pokazalo se da su takve geste ipak jače od poruka s naslovnica pojedinih medija čija je uređivačka politika izrazito huškačka.
 
– Mi smo veliki rivali, ali ne i neprijatelji – izjavio je jednom prilikom Savić, a nekadašnji branitelj Tucak dodao je: 
 
– Deki i ja najveći smo sportski rivali, na bazenu bismo jedan drugoga uništili, ali izvan bazena smo prijatelji i to ništa neće i ne može promijeniti. Sličan je odnos i među igračima. E sad, ako je to naše prijateljstvo pomoglo boljim odnosima, onda i Dejan i ja možemo biti zadovoljni. Vrijeme rata je prošlo, rane i tuga zbog gubitka voljenih ostaju, ali moramo nastaviti živjeti.
 
Primjer nevjerojatno uspješne suradnje koja je baš u protekloj sezoni dovela do prave rezultatske senzacije je osvajanje naslova rukometnog prvaka Europe skopskog Vardara. Momčad sačinjenu od brojnih internacionalaca s naglaskom na igrače s prostora Balkana do velikog trofeja predvodili su Hrvat Igor Karačić, rođeni Mostarac, kao najbolji igrač završnog turnira u Kölnu i vratar Dejan Milosavljev, reprezentativac Srbije. Potonji je na rubu suza i s knedlom u grlu u miks zoni velebne kelnske arene davao izjavu uredniku specijaliziranog portala Balkan Handball kad je ogrnut hrvatskom zastavom naišao Igor Karačić. 
 
Tek 23-godišnji srpski vratar zagrlio ga je, poljubio u obraz i rekao: 
 
– Ovaj čovjek mi je prije sezone rekao “mi ćemo osvojiti Ligu prvaka”. Ovaj čovjek, MVP! On je to uradio! I moram reći da me cijele sezone držao na zemlji. Bilo je trenutaka kad... Hoće to, mlad igrač poput mene poleti. Ali on me držao cijelo vrijeme na pravom smjeru, i ponosan sam sada na njega i na to što je radio za mene cijele ove sezone – rekao je i poljubio ga još jednom, a zabavnu scenu završio je Karačić riječima:
 
 – Cijela Makedonija i cijela Srbija, svi koji prate rukomet u Srbiji mogu biti ponosni na ovoga dečka. Dejan voli slušati starije, želim mu svu sreću u karijeri, znam da će biti najveći.
 
 PRENOSIMO Večernji list PIŠE Mladen Miletić FOTO /Instagram.com/djokernole