Hrvatski nogomet u svojoj povijesti imao je veliki broj dobrih i uspješnih trenera, među njima je i trener o kojem ćemo pričati, Ante Biće Mladinić, koji je od svih uspješnih možda bio i najosebujniji. Njegove izjave, stavovi, polemike i gospodsko ponašanje opčinjavalo je i suparnike i prijatelje, a neke od njegovih izjava postale su antologijske, životne. poput one – „pila naopako„.
 
Karijera mu je bila bogata, bogatija je bila trenerska nego igračka. Bio je nogometaš Hajduka i za „bijele odigrao 136 utakmica u razdoblju od 1951. do 1956. godine, sudjelovao u osvajanju naslova prvaka 1952. Nastupio i za zagrebačku Lokomotivu, Srem iz Sremske Mitrovice te RNK Split.
 
Rekosmo, trenerska karijera bila mu je uspješnija od igračke. Sljedbenik nogometnog učenja Luke Kaliterne dosegao je zvjezdane staze, ali je uvijek ostao skroman i ponizan. Još šezdesetih godina prošlog stoljeća obnovio je Hajdukovu omladinsku školu. Njezin inovativni ustroj i način rada proučavali su i predstavnici Ajaxa. Ustrojio je i omladinske škole francuskog Bordeauxa, a isto je ponovio i u NK Zagrebu devedesetih godina.
 
Vodio je juniorsku reprezentaciju Jugoslavije 1968. i osvojio prvenstvo socijalističkih država. Najbolju državnu selekciju Jugoslavije preuzeo je 1974. i trenirao je do 1976. Svoj izbornički mandat završio je na završnom turniru EP-a, koji se održavao u Zagrebu i Beogradu. Potom preuzima beogradski Partizan (1976–79) i glatko osvaja naslov prvaka 1978. godine. U Hajduku je od ljeta 1979. do ljeta 1984. godine bio šef stručnog stožera, a 1980–82. te 1984. bio je i trener prve momčadi. Poznat je po dosjetkama i duhovitostima, kojima je slikovito objašnjavao svoja nogometna razmišljanja.
 
Dakako, nekih se moramo sjetiti, a i danas su aktualne, baš što se tiču njegovog Hajduka kojeg je neizmjerno volio. Pa je tako svojevremeno rekao ‘Biće’ Mladinić, „klub može upasti u krizu igre i rezultata, ali ne smije upasti u krizu rukovođenja„. Zar se to nije dogodilo baš Hajduku?
 
Jedan od najvećih Hajdukovih trenera u povijesti, jedan od najvećih hrvatskih nogometnih stručnjaka ikada, Ante Biće Mladinić prije svakog treninga, utakmice, turneje, sezone govorio je zanimljivu rečenicu: “Bolji je i najslabiji plan od najbolje improvizacije”! Bio je sustavan do boli, iako se to ne bi zaključili gledajući njegovo ležerno ponašanje, duhovitost, šarm i humor.
 
A pogledajte samo ovu izjavu… „Kriza je evidentna, ali nije nemoguć izlaz„. Njegova misao kao da je stvorena za opis današnje Hajdukove situacije i svih nevolja koje su se sručile na klub.
 
Hajduka mogu na koncu konca izvući samo rezultati, pobjede, trofeji, publika novac, sponzori. A sve to dolazi s bodovima i pobjedama. Kojih nema. I pitanje je kada će ih biti dok se momčad slaže neplanski i prodaje stihijski. „Plan, plan„, govorio je Mladinić.
 
Da, tako je nekada znao kazivati Ante Biće Mladinić, nogometni legendarni “kormilar” poznat po onom “pila naopako”, no ove rečenice su posve na mjestu, to su savršeni zaključci.
 
Čuveni novinar, kroničar Hajduka, Mario Garber jednom je napisao: „Ante Mladinić je u slapovima govorio o nogometu i svojom doktrinom baluna podsjećao je na svoga učitelja Luku Kaliternu, pun dosjetki i humorističkih duplih pasova između nogometa i života. Zato ga je volio i Miljenko Smoje. Ali ima i u Bići malo Smoje, pa će mi u jednom intervjuu ispalit da Split nema mira dok od velikoga čovika ne učini maloga„.
 
Zgodno rečeno, zar ne?
 
Kao veliki vizionar, trener, erudit, nije kod nikoga izazivao zavist ili mržnju, pa čak i kada je preuzeo beogradski Partizan koji je s njima 1978. godine osvojio naslov prvaka bivše države, a čim je otišao taj isti Partizan umalo je ispao iz Prve lige.
 
Samo pogledajte koje je on igrače otkrio, i trenirao do seniorskog uzrasta, brinuo se o njima, odgajao ih… Njegovi su igrači; Jerković, Buljan, Džoni, Lemešić… Ako ćemo pravo, njegova izjava „kako nema ništa bez naše dice„ toliko je bolno točna koliko je netočna ova današnja momčad Hajduka prepuna inozemnih nogometaša. 
 
”Mali ima dobar rukopis ali mu zadaća ne valja„, pričao je o svojim nogometašima dok ih je trenirao, a ta izjava bila je dokaz kako na igraču valja raditi, „sve kako bi zadaća konačno bila dobra„.
 
Ma, slobodno možemo zaključiti kako je Ante “Biće” Mladinić otac takozvane „zlatne generacije” Hajduka sedamdesetih, jer je još 1962. godine utemeljio Hajdukovu školu nogometa, koja je do kraja šezdesetih počela izbacivati prvotimce poput Jurice Jerkovića, Ivice Buljana, Vilsona Džonija, Ivana Katalinića, Marija Boljata, Mićuna Jovanića, Luke Peruzovića, Dražena Mužinića, Šime Luketina, Ivice Šurjaka, Slaviše Žungula, Vedrana Rožića… Svi su bili reprezentativci i danas se smatraju Hajdukovim legendama.
 
Zapravo, on sam je za svog nasljednika predložio upravo Tomislava Ivića koji je kasnije s tim igračima u svojim seniorskim danima pokorio Jugoslaviju i bio zapažen i u europskim natjecanjima. Mladinić je svim tim nabrojanim igračima usadio moderno shvaćanje nogometa i umnogome utjecao na njihov razvoj. I znate što im je stalno govorio. ”Trčite, ali glavom„!
 
Uistinu je bio nogometni genij.
 
Ono što je napravio u Hajduku navlas na isti način ponovio je u francuskom Bordeauxu, pa su mnogi igrači iz francuske generacije iz 1998. godine, koji su postali svjetski prvaci, bili učeni o nogometu baš od našeg Ante Mladinića. Pa i jedan Desailly, Duggary…
 
Umro je nakon teške bolesti 2002. godine. Ostao je upamćen kao dobar i radišan čovjek, omiljen u društvu i cijenjen među kolegama. Za svoje zasluge odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara.
 
Kako bi opisali snagu, hrabrost, znanje i umijeće Ante Mladinića ispričati ćemo jedan slučaj dok je vodio reprezentaciju Jugoslavije. Koju je kroz kvalifikacije doveo do finalnog turnira četvorice najboljih 1976. godine u Beogradu. Dakle, neprijeporna je činjenica da je za vrijeme bivše države, Jugoslavije reprezentacija bila sastavljana favoriziranjem nogometaša iz beogradskih klubova, napose Crvene zvezde i Partizana. Bezbroj puta žalili su se iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Makedonije, pa i Crne Gore zbog zapostavljanja igrača iz tih republika… Ipak, kako svako pravilo, a forsiranje igrača iz srpskih klubova bilo je pravilo, ima svoje iznimke tako se u jednoj utakmici dogodilo da je reprezentacija Jugoslavije bila sastavljena – bez ijednog igrača iz Crvene zvezde i Partizana. Ne treba posebno napominjati da su reakcije iz tih klubova bile žestoke. A izbornik je bio nitko drugi nego – Ante Mladinić.
 
Naime, 1976. godine u sklopu kvalifikacija za odlazak na završnicu Europskog prvenstva Jugoslavija je u gostima igrala protiv tada jakog Walesa koje su predvodile zvijezde Premier lige, John Toshack i Terry Yorath. U prvoj utakmici u Zagrebu Jugoslavija je svladala Wales s 2-0, a u drugoj utakmici Walesu je bila potrebna uvjerljiva pobjeda kako bi prošao dalje, no do pobjede nije došao jer je utakmica završila bez pobjednika 1-1. U vulkanskoj atmosferi Ninian park stadiona, pred četrdesetak tisuća vatrenih navijača izabranici Ante Mladinića, bez ijednog igrača iz Crvene zvezde i Partizana, odigrali su sjajnu utakmicu. Mladinić je reprezentaciju sastavio od sedam igrača Hajduka, s dva igrača iz mostarskog Veleža, te s po jednim iz Željezničara i Olimpije. Sastav je izgledao ovako: Marić (Velež), Mužinić (Hajduk), Hadžiabdić (Velež), Buljan (Hajduk), Katalinski (Željezničar), Šurjak (Hajduk), Žungul (Hajduk), Oblak (Hajduk), Đorđević (Hajduk) Jerković, (Hajduk), Popivoda (Olimpija).
 
Jugoslavija je povela golom iz jedanaesterca, strijelac je bio Katalinski u 19. minuti. U 38. minuti Evans je izjednačio. U nastavku pogodaka nije bilo, makar je prigoda za Wales bilo, Toshack je čak promašio jedanaesterac za domaćine. Utakmica je bila poput bitke, navijači su svako malo provaljivali u teren, a jugoslavenski reprezentativci čak su uzvraćali udarce navijačima koji su jurišali na njih. Jugoslavija se tako kvalificirala među četiri najbolje europske momčadi, a nakon utakmice navijači Walesa provalili su u teren pokušavajući dohvatiti gostujuće igrače i njemačkog suca Golocknera. Naposljetku, Glocknera je 16 policajaca pratilo pri izlasku sa stadiona. Zbog svih tih nereda Uefa je za sljedeće kvalifikacije za europsku smotru 1980. u Italiju Wales – diskvalificirala.
 
Bez obzira na ostvaren uspjeh trenera Antu Mladinića pri povratku dočekale su kritike, jer se doista udostojio napraviti neuobičajen potez – sastaviti državnu reprezentaciju bez ijednog igrača iz beogradskih klubova. Takva su to, eto, vremena bila.
 
Mladinić je s Jugoslavijom na završnici Europskog prvenstva, s četiri momčadi, doživio neuspjeh. U polufinalu u Beogradu Jugoslavija je povela protiv Zapadne Njemačke s 2-0, da bi na kraju izgubila 2-4. Potom je uslijedio i poraz u dvoboju za 3. mjesto odigranom u Zagrebu, protiv Nizozemske. Mnogi su te poraze protumačili kao posljedica pritiska da na vratima mora biti golman Ognjen Petrović iz Crvene zvezde, a ne izvrstan Marić iz Veleža ili Meškovivć iz Hajduka. Doista, vratar Ognjen Petrović bio je najveći tragičar tih utakmica…
 
Ajmo se mi malo vratiti na humor Ante Mladinića. Jednom ga je jedan igrač pitao, uostalom, citiramo Mladinića… Priča je iz osamdesetih godina „Pita me Jerolimov da kako će zaustavit Šestića, a ja mu govorim pusti ga, sam će ti doći. Jer kad svi trče za odbjeglim praščićem po tržnici, praščić je neuhvatljiv. Ali kad svi stanu, stane i praščić i sam vam dođe u ruke„.
 
Čuveni novinar, kroničar Hajduka, Mario Garber jednom je napisao: „Ante Mladinić je u slapovima govorio o nogometu i svojom doktrinom baluna podsjećao je na svoga učitelja Luku Kaliternu, pun dosjetki i humorističkih duplih pasova između nogometa i života. Zato ga je volio i Miljenko Smoje. Ali ima i u Bići malo Smoje, pa će mi u jednom intervjuu ispalit da Split nema mira dok od velikoga čovika ne učini maloga„. Zgodno rečeno, zar ne?
 
Ajmo malo još s Mladinićevim umotvorinama. Pogledajte ovo, tiče se mnogih igrača: „Oni bi tili živit od baluna, ali balun ne živi od njih„!
 
Citirati ćemo Radu Zalada, vratara Partizana, čak i pričuvnog, iz vremena dok je beogradski klub trenirao Ante Mladinić: „Smatram da je Ante Mladinić najbolji trener kojeg sam u životu imao i jedan od najboljih trenera Partizana u njegovoj povijesti. Uz pomoć Zorana Miladinovića, koji je bio njegov asistent, napravio je sjajnu atmosferu. Oni su napravili obitelj od kluba. Trenirali smo strahovito naporno i tada, na pripremama te 1977. godine, mi smo radili po metodama po kojima se radi danas. To samo govori u prilog tome koliki je vizionar bio Ante Mladinić i koliko je bio napredan kao trener. Rezultat je bio takav da je Partizan uvjerljivo osvojio naslov, s nikad većom bodovnom prednošću. Čim je Ante Mladinić otišao jedva smo izborili ostanak„.
 
 PRENOSIMO Dnevno.hr PIŠE Andrija Kačić Karlin FOTO/arhiva