Uz Satoshija Ishiija, Hrvatska ima još jednog džudaškog majstora iz Japana. Doduše, Shun Kondo nije olimpijski pobjednik, ali jest diplomirani trener džuda i za razliku od Ishija, koji se u Zagrebu skrasio i ovdje gradi MMA karijeru, taj je Japanac došao ovdje raditi kao džudaški trener – piše Dražen Brajdić, novinar VL.
 
- Kada sam tražio posao, preko jednog prijatelja koji radi u Mađarskoj došao sam do telefonskoga broja ljudi iz Džudaškoga kluba Samobor. Nakon jedne godine ondje, preselio sam se u Pulu u Istarski borac, a poslije toga angažirao me i Hrvatski džudaški savez na poslu tehničkog trenera odnosno pomoćnika izbornika Deana Ilića. 
 
HRVATSKA JE LJEPŠA OD JAPANA 
 
Shun s našim džudašima najviše radi na tehnici, a posebice onoj u parteru. Inače, diplomant je sportskog koledža u sklopu sveučilišta Tsukuba, jednog od najstarijih i naprestižnijih japanskih sveučilišta koje čini 28 fakulteta i 16.500 studenata. 
– Fakultet je oko sat vremena vožnje udaljen od Tokija, a može se pohvaliti nizom osvajača olimpijskih medalja u džudu (mi smo ih izbrojili devet, nap. a.). Inače, ja sam iz Akite, grada na sjeveru Japana. 
 
S obzirom na to da je riječ o vrlo lijepom dijelu Japana, s puno hramova, samurajskih rezidencija i tradicijskih festivala, zanimalo nas je kako Shun doživljava Hrvatsku? 
– Hrvatska je izrazito lijepa zemlja, čak bih rekao i ljepša od Japana. Živim u Puli, volim more i uživam otići na kupanje na Verudelu, a i unutrašnjosti Istre priroda je vrlo lijepa.
 
No, kako je njemu kao “samuraju” živjeti u Hrvatskoj? 
– Odlično, ovdje mi svi govore “polako”, a ja sam cijeli život živio u našoj japanskoj užurbanosti. Prihvatio sam i vaš običaj da se ide na kavu tako da se sjedne, a ne onako brzinski, s nogu, kako sam navikao u mojoj domovini. 
 
Morao se, dakako, naviknuti i na našu hranu jer u Hrvatskoj baš i nema puno japanskih restorana, a i japanska kuhinja izvan Japana nije isto što i ona u Japanu.
 – Volim meso s roštilja, a najdraži su mi ćevapi i burek. 
 
Zar mu ne nedostaju sirovi japanski pripravci? 
– Da, ponekad se toga zaželim, te sirove hrane. Recimo, obožavam sašimi i suši od tune, i to one masnije. 
 
Osim prirode i hrane, Shunu se sviđaju i naše djevojke. 
– Imam hrvatske prijatelje, ali nemam hrvatsku djevojku. Hrvatice su jako lijepe. 
 
Nedavno je imao priliku upoznati svoga slavnijeg sunarodnjaka Satoshija Ishiija. 
– On nije ni znao da ja već tri godine radim u Hrvatskoj sve dok mu se nisam javio. Otišli smo na večeru. 
 
Jeste li otišli u neki od zagrebačkih japanskih restorana? 
– Ma kakvi, išli smo na roštilj.
 
Kada je Ishii osvojio olimpijsko zlato, Shun je bio srednjoškolac. 
– Sjećam se, bio je veliki judoka. Uostalom, kako bi i mogao postati olimpijski pobjednik da nije velemajstor svog sporta.
 
 Ishii nam je znao pričati o tome da je odrastao u internatu, u vojničkom režimu. Kako je bilo sa Shunom? 
– Nije to lako izdržati i samo najjači ostaju. No, takav je mentalitet nas Japanaca, nitko se ne usudi treneru reći “ne”. 
 
Ishii je izveo nešto u što se Shun zasad ne bi upuštao, a to je da je zatražio (i dobio) hrvatsku putovnicu. 
– Ako ste japanski državljanin, ne možete imati putovnicu druge zemlje, to je ili-ili. No, tko zna, kad bih imao za suprugu Hrvaticu, razmislio bih o tome. 
 
Budući da se s Ishiijem rezultatski u džudu ne može mjeriti, pronašli smo nešto u čemu je bolji, a to je hrvatski jezik. 
– U početku sam se služio engleskim, a onda sam počeo slušati i propitivati kako se kaže ovo ili ono. I tako sam i naučio hrvatski, za koji mogu reći da ga razumijem 80 posto, a da ga govorim 50 posto. 
 
NIKAMO BEZ ANALITIČARA 
 
Tijekom nedavnog Grand-prixa u Zagrebu, Shun se družio sa svojim sunarodnjacima, a neke od njih, one najbolje, doveo je i da se fotografiraju s našim klincima. 
– Japanska momčad bila je jako zadovoljna organizacijom turnira, ali i gradom, hranom, ljudima... Svi kažu da su se ovdje jako dobro osjećali i da je to bio jedan od boljih Grand-prix turnira. 
 
Koliko je Japanaca bilo u Zagrebu? 
– Došlo je 10 sportaša, četiri-pet trenera i trojica analitičara. Naša reprezentacija nikamo ne ide bez snimatelja i ljudi koji analiziraju nastupe naših boraca i potencijalnih suparnika. Koliko znam, u džudaškom svijetu to čine i Nijemci, Francuzi, Nizozemci... 
 
S obzirom na to da radi u “proizvodnom pogonu”, kakvim mu se čini hrvatski džudo? 
– Raste iz godine u godinu, no na nešto morate obratiti pažnju. Imate dosta talentirane djece, ali gubite dosta sportaša na prijelazu u seniorski džudo. 
 
Premda je Svjetsko džudaško prvenstvo potkraj kolovoza u Tokiju, njega ondje biti neće
– Idu samo izbornici Dean Ilić i Vlado Preradović, a ja se nadam da će Hrvatska imati džudaše na Olimpijskim igrama i da ću biti ondje u majici s hrvatskim grbom. 
 
 PRENOSIMO Večernji list PIŠE Dražen Brajdić FOTO/ arhiva VL