Nedavno smo kritizirali Nenada Bjelicu zbog neiskrenoga odnosa prema Lovri Majeru i odstupanja od onih perfektnih izvedbi konferencija za novinare kakve je pokazivao u početku i Bjelica, kao pametan čovjek, shvatio je bit – piše Branko Tuđen, novinar VL.
 
Bez kritičkog osvrta na neki događaj nema pravog novinarstva i pune istine i kao što se u medicini traži i drugo mišljenje o nekoj dijagnozi kako bi se utvrdilo pravo stanje tako je i u nogometu, i ne samo u njemu, potrebna kritičko raščlanjivanje nekog ostvarenja jer nitko nije savršen.
 
Svaka pa i najbolja izvedba, može biti podvrgnuta kritičkom preispitivanju i to koristi. Nedavno smo kritizirali Nenada Bjelicu zbog neiskrenoga odnosa prema Lovri Majeru i odstupanja od onih perfektnih izvedbi konferencija za novinare kakve je pokazivao u početku i Bjelica, kao pametan čovjek, shvatio je bit. 
 
Arijana Ademija možda smo i prejako opomenuli jer se bio pomalo zapustio, ali je potom u Budimpešti odigrao izvanredno. Oršić je za izvedbu protiv Ferencvárosa u Zagrebu dobio samo šesticu, da bi se u uzvratnom susretu prometnuo u najboljeg igrača. U ovom trenutku kritiku zbog opuštenosti u pripremama zaslužuje Mario Gavranović. Problem je što čitavu tu postavku o kritičkom osvrtu ruše nedosljedni dijagnostičari koji, primjerice, u Budimpešti nisu prepoznali izvanredne obrane Dominika Livakovića koji je među najzaslužnijima za taj veliki uspjeh.
 
U današnjem novinarstvu potpuno je nestala novinarska forma koja se zove polemika. Kada su se svojedobno "sudarali“ ponajbolji novinari toga doba, svakako i šire, danas još aktivni Mirko Galić i na žalost pokojni Darko Draženović oko Hajdukova igrača Šurjaka, uoči utakmice Jugoslavija – Grčka u Skoplju (Vjesnik i Večernji list), bio je to događaj koji je zaokupio čitavu tadašnju Jugoslaviju. Kada je 1982. ipak legendarni, Miljan Miljanić, doživio s reprezentacijom slom na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj, apsolutno najbolji stilist i polemičar svih vremena, hrvatski novinar Veselko Tenžera napisao je u zagrebačkom tjedniku Danasu seriju kritičkih eseja poslije kojih se Miljanić odselio čak u Kuvajt! 
 
Dojam je kako se iz nekog obzira potiskuju rasprave o budućnosti Dinama i zatamnjuje činjenica kako su najvažnije klupske osobe povezane s prvostupanjskom presudom i potvrđenom optužnicom o pronevjeri oko 42 milijuna eura. Jer će, ako se to pokrene, “doći u pitanje” izvanredna rezultatska sadašnjost i vjerojatno budućnost Dinama. Kad se to pokrene pojedini čitatelji pod pseudonimima poručuju "budalo, tko je ti je dao pisati“ ili "zašto to pokrećeš baš sada kada dobro igramo, ti si hajdukovac i Jugoslaven“. Pišem pod svojim imenom i prezimenom, napadaju i vrijeđaju pod izmišljenim imenima. Je li to ima smisla? Odgovarati svakako nema. Demokracija neće izliječiti komplekse. A i novih Tenžera, nažalost, nema.
 
Ako Dinamo ode u grupnu fazu Lige prvaka, pa opet i u cvjetni vrt "proljeća u Europi“, neki će možda pod lažnim imenom zatražiti da se prema Mamićevoj družini, zbog zasluga, prekine ili ublaži sudski postupak. Zbog kojih zasluga? Zbog trenera Peteva, zbog Jurčića, Čačića i nekih drugih, zbog 27 godina neigranja u “proljetnoj” Europi u svome dobu, zbog ukupno samo četiri boda u četiri grupna natjecanja Lige prvaka, i gol-razlike minus 58. Bilo bi bolje da se tih još nepravomoćno pronevjerenih 42 milijuna eura utrošilo u kvalitetnije igrače i trenere, ili još bolje u novi stadion koji Barišić ionako stalno najavljuje. 
 
Dinamom, neprofitnom udrugom građana i profesionalnim nogometnim klubom formalno upravlja u osnovi samoimenovana Skupština od 80 članova. Pravu vlast ima uzak krug pravnih osoba. U biti jedan bjegunac od hrvatskog pravosuđa koji nema slobodu kretanja osim u Bosni i Hercegovini. Oni su u 2018. stjecajem okolnosti raspolagali s više od 58 milijuna eura. Nije posebno teško s tolikom novcem, prodavati i kupovati igrače i dičiti se rezultatima. Je li baš sukladnim uloženome? U situaciji obilja novca kao da se osjeti potreba “nešto uzeti i za sebe”. Pa sada imamo to što imamo. Ajde da su svi oni dioničari, pa raspolažu vlastitim udjelima. Ovo je teško objasniti logičnim zaključivanjem. Što će biti poslije, kao da nikoga nije briga. A upravo je ovo taj trenutak. No, nitko nema snage zaustaviti postojeće stanje, čeka se “što bude, bude”. Tako se čekalo u nekad slavnom NK Zagrebu i sada imamo klub pred propašću. U četiri sezone pao je iz Prve HNL u četvrtu ligu zagrebačkog središta, uvijek s istom osobom na čelu koja je i dalje nedodirljiva. Tko zna kakav je sve novac u pitanju?
 
Dinamo je u velikoj prigodi postići plasman u grupnu fazu Lige prvaka i dospjeti u treću jakosnu skupinu pri izvlačenju grupa, što bi bio izvanredan domašaj. Zadnji i jedini put je to bilo 1999. kada je Sturm s Ivicom Osimom bio u četvrtoj jakosnoj skupini. Sjedili smo 1. studenoga navečer te godine u Marseilleu u očekivanju utakmice s domaćinom: Jadranka Kosor, Ćiro Blažević, Vlatko Marković i još neki, kada je došla vijest da je tog popodneva, tada duhovni pokretač kluba, predsjednik Tuđman, završio nepovratno u bolnici. Nije bilo ni rezultatskog povratka. Dinamo je završio kao posljednji u skupini, no s pet bodova i remijem protiv Man. Uniteda u gostima, te ukupno 13 bodova u dvije uzastopne sezone. 
 
Sada je tu Nenad Bjelica, izvrsni nogometni logičar. Njegov svaki govor i njegov svaki potez ima neko značenje i poruku
 
On je donekle oslobođen svakodnevnog pritiska samozvanog apsolutiste. Sudbina bi se teško poigrala s iznimnim čovjekom na putu do najvećeg osobnog uspjeha kad Bjelica ne bi prošao i kad Dinamo ne bio doveo u Europsko proljeće, barem u Europskoj ligi.
 
PRENOSIMO Večernji list PIŠE Branko Tuđen FOTO arhiva VL