Nikica Pavlek trostruki osvajač Kutije šibica nakon 15 godina vratio se na kultni turnir, stigao je iz Beča – piše Željko Janković, novinar VL.
 
Prosinac je mjesec u kojem zagrebački nogometni krugovi najviše razgovaraju o Kutiji šibica. Jedan od onih koji o ovom kultnom turniru ima što reći svakako je i Nikica Pavlek. Triput je osvajao Kutiju. Prvi put 1998. godine s momčadi Moby Dick, kada je bio proglašen najboljim igračem turnira. Tri godine kasnije Pavlek je trijumfirao s momčadi Auto Krešo, a također je proglašen igračem turnira i najboljim strijelcem. Treći naslov stigao je s Riva grupom 2003. godine. Nakon toga Pavlek je napravio malu stanku od petnaestak godina. I ovog prosinca opet se vratio na Kutiju, igrao je veteranski turnir za momčad Sava sporta.
 
– Za sve nas dečke iz Zagreba, ali i šire, Kutija šibica posebna je emocija – počeo je Pavlek.
 
 
ŠTEF PAVLIC JE NAJBOLJI
 
Nije lako okupiti dečke, jer Pavlek s austrijskim dijelom momčadi na utakmice putuje iz Beča gdje živi od 1996. godine. No puno lijepih emocija Pavleka veže za ovaj turnir. A kada govori o turniru kroz povijest, nezaobilazno je pitanje tko mu je najbolji igrač s kojim je “haklao” na Kutiji?
– Štef Pavlic igrač je kojeg sam najviše volio. On je bio sve ono što ja volim u malom nogometu. Od poteza, driblinga, vica u igri... Uvijek je preuzimao odgovornost kada je to bilo najpotrebnije, samo on je mogao potkopati loptu pri odlučujućem penalu. Od obrambenih igrača to je Roy Ferenčina... 
 
Emocija iz djetinjstva samo je mogla privući Pavleka opet u Zagreb na Kutiju. Alen Peternac, Damir Ferenčina, Mario Tuta, Zoran Mamić... to je ekipa njegova djetinjstva s kojom je stasao u Dinamu. 
– Da, u Dinamu sam proveo deset prekrasnih godina, od osme do desete godine. Prošao sam cijelu školu i sanjao da ću jednog dana obući modri dres. A jedini uzor mog djetinjstva bio je Marko Mlinarić. On je bio sve što sam tada želio postati i želio sam igrati nogomet kao on. Tek nešto kasnije došao je Robert Prosinečki kojemu sam se divio. To su bili moji nogometni bogovi. Sve do petnaeste ili šesnaeste godine bio sam uvjeren da ću jednog dana obući Dinamovu desetku. Ali valjda nisam imao zaleđe i neke mi se stvari nisu poklopile. Nisam u tom ključnom periodu imao posebno kvalitetne trenere koji bi me usmjerili. No ja sam najviše pogriješio, bio sam lijenčina i nisam baš volio trenirati. To mi je rekao i Nenad Bjelica.
 
A kako su se u njegovo doba štovala ta nogometna božanstva? 
– Nije to bilo kao danas. Idole sam mogao vidjeti samo nedjeljom na utakmici gdje bih najčešće skupljao lopte. Sjećam se kada sam s dvadesetak godina došao u Segestu. Kasnio sam na trening i uopće nisam gledao trenera, tražio sam gdje je Marko Mlinarić koji je tada bio u tom klubu. 
 
Pavlek ističe da mu je Tugomir Dobrinić jako puno pomogao u karijeri. Uostalom, doveo ga je u Segestu. Klub iz Siska bio je destinacija za mnoge zagrebačke dečke: Mlinarića, Cupana, Cvetkovića, Kalapača, Jedvaja, Brnasa... 
– U to doba trener je bio Cico Kranjčar. Najbolji trener koji me vodio u karijeri. Tamo smo svi bili kao obitelj i sjajno sam se osjećao. Nakon što je Cico otišao u Dinamo, u Segestu je došao Milivoj Bračun. On mi je rekao da mu ne treba druga desetka kada već ima Mlinarića. Bračun me se odrekao, ali sam ga ipak simpatizirao jer sam puno od njega naučio.
 
BJELICU DUGO POZNAJEM
 
Nakon epizode u Interu, Pavlek je 1996. godine završio u Austriji. 
– Ta priča dogodila se sasvim slučajno. Krenuo sam u jedan klub, a završio u drugom. U Austriju me odveo Tugomir Dobrinić. Došao sam u klub Vorwärts Steyr s kojim sam izborio prvu ligu. Igrao sam najbolji nogomet u karijeri i u tri sezone zabio više od trideset pogodaka. Prije pola godine proglasili su me drugim najboljim veznim igračem u stogodišnjoj povijesti kluba. U austrijskom nogometu igrao sam devet godina, a od 2002. godine stalno živim u Beču.
 
Dovoljno dugo da može govoriti o trendovima u austrijskom nogometu.
– Prva austrijska liga nije lagana. No oni nemaju smisla za nogometnu kreaciju. Ako me pitate što sam volio gledati, onda je to Sturm pod Ivicom Osimom, a i ovaj današnji Salzburg. Premda je i Tirol svojedobno igrao dobar nogomet. 
 
Zanimljivo, Pavlek je cijeli život u nogometu, no rijetko ide na utakmice austrijske lige.
– Nemam običaj. Ne znam, oni su na nekoj drukčijoj nogometnoj frekvenciji. Ako i odem na utakmicu, stalno čujem: “Šprint, šprint...” A što je s driblingom, duplim pasom, tko će dodati loptu ...
 
Pavlek već 11 godina u Beču ima nogometnu školu Kick it like Niki. Tko je osmislio slogan? 
– Moja supruga. Dugo smo razmišljali o imenu. Nismo htjeli da se zove ova ili ona škola. U afirmaciji cijele priče puno mi je pomogao prijatelj novinar. On je, primjerice, doveo Andreasa Herzoga, nekada sjajnog austrijskog nogometaša. On, naravno, ne spada u kategoriju onih “na drugoj frekvenciji”.
 
Bio je sjajan igrač i ima potpuno drukčije poimanje nogometa od onog na što sam navikao od standarda u Austriji. 
- Naša škola osmišljena je tako da mladim igračima pomažemo najviše u tehničkom smislu. Ne bavimo se taktikom i fizičkom pripremom. Ljudi su taj projekt prepoznali kao nešto jako dobro. 
 
Posljednjih godina Pavlek organizira kampove u Hrvatskoj.
– Svake godine ljetujem na Pašmanu i tamo sam 2017. godine organizirao kamp s otprilike 60 klinaca. Nakon toga dvije godine zaredom organizirali smo kamp na Sukošanu, a u projektu nam je kao demonstrator pomogao i Robert Prosinečki. Ljudi su bili oduševljeni projektom. Sljedeće godine, na Robijevu inicijativu, organiziramo kamp na Krku. Moram spomenuti da nam je u cijeloj priči pomogao i Alen Peternac. 
 
U austrijskim godinama Pavlek nije mogao zaobići Nenada Bjelicu. 
– Poznajemo se jako dugo. Ja sam ga, zajedno s Robertom Prosinečkim, doveo u Admiru. Trebao im je igrač takvog profila, a tada je bio afirmiran igrač. Već neko vrijeme nismo u kontaktu, no pratim njegov rad. Očito, puno je napredovao i sazrio u trenerskom smislu – zaključio je Pavlek.
 
 PRENOSIMO Večernji list FOTO Luka Stanzl/PIXSELL