Jedna je od najboljih hrvatskih odbojkašica, dijete velikih sportaša - Snježane Ušić po kojoj se danas zove i hrvatski odbojkaški kup i Svena Ušića, igrača Cibone u vrijeme najvećih uspjeha Vukova, najednom se prije četiri godine povukla s terena i posvetila majčinstvu i obiteljskom poslu – piše Zlatko Karlo, novinar SN.
 
Plavuša koja nikoga nije ostavljala ravnodušnim, koja je plijenila pozornost gdje god se pojavila, jednostavno je nestala iz javnog života. Senna Ušić Jogunica (33), vrhunska hrvatska odbojkaška reprezentativka, internacionalka koja je obišla cijeli svijet, koja je igrala u vrhunskim klubovima, danas je ...
 
Zapravo, gdje je danas Senna? Imali ste dugu i uspješnu karijeru i jednostavno nestali u naponu snage, u 30-oj godini. Podsjetite nas gdje ste sve igrali. I žalite li danas i za čim?
- Ni za čim ne žalim, imala sam zanimljivu i, kad pogledamo unatrag, poprilično uspješnu karijeru. Bila sam najbolja mlada odbojkašica svijeta, rezultat sam obiteljskog kluba u koji je uloženo mnogo truda, znoja i ljubavi naše obitelji, ali i grupe pozitivnih ljudi koji su bili okupljeni tada oko Azene u Velikoj Gorici. Poslije sam otišla u Perugiu, tada najbolji klub u Europi, bila prvak Europe i Italije, poslije isto ponovila sa Scavolinijem iz Pesara, osvojila tursko prvenstvo s turskim Eczacibasijem, igrala zapaženu ulogu u klubovima u Kini i Japanu, iako tamo nisam bila prvakinja. Jedino, zapravo, za čime ostaje tuga je nastup na Olimpijskim igrama s reprezentacijom. Bili smo na svjetskim i europskim prvenstvima i postigli realno dobre rezultate, ali moja je generacija imala kvalitetu za nastup na Igrama, unatoč činjenici da se odbojci tamo najteže plasirati od svih ekipnih sportova.
 
NOVA UTAKMICA
 
Ipak ste nekako naprasno prekinuli karijeru, je li mali Noa bio jedini razlog?
- Kraj karijere bio je planiran čin i ja sam danas sretna i ostvarena osoba. Ostvarila sam se kao sportašica, a sada se, evo, ostvarujem i kao majka i poslovna žena, a to su potpuno novi izazovi i učenje. Nije mi dosadno, živim, volim, učim i idem dan po dan. I, zapravo, da vas ispravim, ja nisam ništa prekinula, zadovoljno sam ispunila svoju ugovornu obvezu s klubom iz Kine, nakon toga kratko s klubom u Italiji te poslije sjela s menadžerom i predsjednikom Saveza i obavijestila ih da sam odlučila uzeti stanku kako bih se posvetila nekim drugim izazovima. I, da, jedan od njih bio je i majčinstvo. No, takva odluka nije donesena preko noći, već sam je dobro odvagnula i imala viziju, ali i potporu meni važnih ljudi u životu koji su me podržavali u mojim namjerama.
 
Koliko god to planirano, sigurno u početku nije bilo lako.
- Zaista, sportašu koji živi u kontinuitetu 20 godina u ludom “speedu” stalnih treninga, utakmica, putovanja i adrenalina, ta tranzicija nije jednostavna. Ali, moram priznati da sam je shvatila kao još jedan izazov i, evo, četiri godine poslije, mogu reći da sam prezadovoljna kako sam to obavila, i ne bih ništa mijenjala. Neke stvari nisu bile jednostavne, i nikada se u životu sve ne odvije baš onako kako zamisliš, ali ako nas sport nečemu uči - to je da se prilagođavaš svakoj situaciji najbolje kako znaš i da uvijek učiš i ideš prema naprijed poen po poen. Isto je u životu izvan terena, mislim da ćete se složiti.
 
Velika karijera, rekli ste i sami, 20 punih godina, veliki su klubovi iza vas, naslovi, pobjede... A otišli ste bez oproštajne utakmice.
- Jer sam u trenutku prestanka profesionalnog igranja imala fokus na drugim stvarima osim sporta, prije svega na obiteljskom životu i majčinstvu, a već sam tada, 2016. godine, preuzela vođenje obiteljske tvrtke Azena od majke, tako da nisam ni razmišljala o oproštajnoj utakmici, već o onoj koja je preda mnom. Ali, da vam budem iskrena dokraja: tko kaže da sam se oprostila od odbojke? Možda se vratim, nikada se ne zna. Iako, taj scenarij je zaista malo realan. No, ako bi se organizirala neka veteranska ili dobrotvorna utakmica, recimo za prikupljanje sredstava za pomoć stradalima u nedavnom potresu u Zagrebu, odmah bih se odazvala. Dapače, evo pozivam nadležne da nešto takvo organiziraju!
 
KVALITETAN ODNOS
 
Dakle, ipak ne možete bez odbojke?
- Loptu nisam pipnula te četiri godine, a formu održavam jogom. No, u kontaktu sam sa svojim prijateljicama koje još igraju diljem svijeta, pratim većinu prvenstava, ali i odbojku na pijesku, u kojoj navijam za svoje drage prijateljice Maggie Kozuch i Sarah Pavan, s kojima sam igrala u Šangaju. Otkrit ću vam tajnu, obje su odgodile majčinstvo zbog borbe za nastup u Tokiju, obje su se već praktički plasirale, a sada su Igre odgođene. Naravno da su podijeljenih osjećaja sada, jer za godinu dana pomiču planove. Za razliku od naših muških kolega, kod djevojaka je često taj poriv za majčinstvom jako teško uskladiti sa sportskim obvezama, pa to stvara konflikte koje sam ja svojom odlukom na vrijeme izbjegla i, evo, uspjela naći neki balans između sportskog ega i zadovoljstva majčinskog iskustva. Iako, da moram birati, iskreno, niti jedna medalja, novac ili sportski uspjeh ne mogu se mjeriti s osmijehom sretnog i zdravog djeteta. Ali, to valjda mora svatko otkriti sam za sebe.
 
Nekad velika profesionalka, danas ste se, evo, posvetili obitelji, djetetu i biznisu.
- Zahvalna sam na svakom trenutku koji mi je dan da uživam u ulozi majke našeg Noe. Mislim da uspješno balansiram između poslovnih i obiteljskih obveza, za to me sportska karijera uvelike pripremila i jako sam zahvalna za disciplinu i radne navike kojima me sport naučio.
 
Suprug Juraj, također bivši odbojkaš, potpora je u svemu.
- Mi smo tim već više od 15 godina i podržavamo se međusobno u svemu. Lijepo je imati uz sebe osobu koja te prihvaća onakvu kakva jesi. Iako, tko god kaže da je brak ili život samo lepršava bajka, ne govori istinu, to svi znamo. Potrebno je truda i rada na sebi te mnogo kompromisa da imaš kvalitetan odnos u životu. Otkako je Noa došao, nas je više u toj našoj ekipici i mnogo se smijemo i radujemo i učimo jedni od drugih.
 
ŽIVIŠ, UČIŠ, VOLIŠ, UMIREŠ
 
Život vas nije mazio posljednjih godina, gubitak majke, nedavno i bake...
- Nažalost, to je normalno u životu. Živiš, učiš, voliš, umireš. A mi smo od toga napravili tabue. Moja mama i moja baka bile su žene ispred svog vremena, obje su živjele sto na sat i davale se potpuno za svoju obitelj. Mama mi je otišla prerano, ali sam sretna da sam barem zadnju godinu njezina života mogla biti stalno uz nju. Baka je pak zadnjih šest-sedam godina bila dementna, pa smo je smjestili u dom jer je trebala 24-satnu njegu. Mama je i nju pazila dok je bila u snazi, a kasnije ju je, do zadnjeg dana, pazio svakodnevnim dolascima u dom tata Sven. Uz vrlo kvalitetno i profesionalno osoblje domova u kojima je boravila i Svenovu pažnju, vjerojatno je i poživjela toliko dugo, jer je osjećala ljubav. Sve to mi je osvijestilo koliko se malo u javnom prostoru govori o zdravlju žena i prevenciji bolesti i velika mi je želja naći način da mi žene više javno govorimo o važnosti zdravlja i prevenciji bolesti kod žena i trenutno dosta razmišljam kako nešto konkretno pokrenuti. Možda neku udrugu, vidjet ćemo, a tu računam i na podršku medija. Treba omogućiti ženama kvalitetnu podršku i poslati poruku da nisu same i da odlazak na onkologiju nije trauma, nego nešto što su mnoge druge već prošle i može im se pomoći. Živimo u vremenu u kojem je zdravlje najvredniji resurs cijele civilizacije, što upravo možemo vidjeti oko sebe.
 
A vaša se tvrtka upravo i bavi zdravljem.
- U srcu ponosnog Turopolja, Velikoj Gorici, imamo pogon za prikupljanje ljekovitog bilja i izradu biljnih pripravaka i prirodne kozmetike. Osnovna filozofija provjerena je više od 40 godina i imamo već treću generaciju obitelji koje kupuju naše čajeve i biljne tinkture. Neprekidno razvijamo nove i interesantne proizvode koje sami smišljamo, testiramo i plasiramo na tržište. Mislim da nam aktualna pandemija koronavirusa treba poslužiti kao velika opomena i prilika da razlučimo bitno od nebitnoga u životu te osvijestimo koji su nam istinski prioriteti, kako na individualnom, tako i kolektivnom nivou. Od ove godine, i na to smo jako ponosni, Azena proizvodi bit će pakirani u tubama koje su 100 posto od šećerne trske, dakle bez plastike, i moći će se kupiti i u Kini i u Australiji. Mičem, inače, plastiku i iz osobne upotrebe, na taj način podržavam naš predivni Jadran, koji je najljepši na svijetu, ali i dajem mali doprinos ukupnom zdravlju planeta. Znam da se i moji deda, baka i mama ponose nama jer smo hrabri. Imamo obiteljsko zajedništvo i ludi smo da u doba nove velike ekonomske krize radimo izvoz na Daleki istok. Velika je to stvar i za promociju naše Hrvatske kao predivne, zdrave i inovativne zemlje, i tu nastojim biti najbolji promotor kao što sam bila i na sportskom terenu. U tome su nam puno pomogli Zagrebačka županija i Hrvatska agenciji za malo poduzetništvo.
 
ISKUSTVA S POTRESIMA
 
Pošast zvanu Covid-19 vi ste upoznali puno prije nas, početkom godine u Kini. Kako se nosite s njom doma? A dogodio se i potres u Zagrebu i okolici ...
- Već dva mjeseca živimo s time, točno. Kako se nosimo? Slušamo upute Kriznog stožera i pridržavamo se svih mjera, obitelj i svi suradnici u poslu. Živimo u kući u Velikoj Gorici, imamo vrt pa nam boravak doma pada lakše nego ljudima u stanovima. Što se potresa tiče, njih sam doživljavala u Japanu redovito kad sam igrala u sezoni 2007/08, bili su uglavnom jačine 3 po Richteru, a ozbiljan šok mi je bio potres u L’Aquili kad sam igrala u Italiji, u Ceseni. Živjela sam u starom stanu u centru grada i drhtala pod štokom od vrata duže od minute. Slično smo postupili i sada kad nas je zatreslo, odmah smo se sklonili ispod nosivog zida i čekali da prođe. Mislim da smo i jako dobro prošli. Svijet će iz ove situacije izaći ipak drukčiji nego što je bio još prije koji mjesec, a na svima nama je da odlučimo kako će izgledati. Kako sam imala prilike mnogo putovati po svijetu, želim reći da mi stanovnici Hrvatske imamo priliku organizirati život jako visoke kvalitete, jer imamo gotovo pa besplatno dostupne resurse kao što su čist zrak, dobra hrana, slobodno vrijeme, najljepše more na svijetu, ali toga većina ljudi nije svjesna, nego gleda “čašu napola praznu”.
 
----------------------------------------------------------------------------------------------------
 
Mi smo obitelj koja je uvijek potpuno živjela sport
Oduvijek ste bili velika, sportska obitelj. Gdje su trenutno tata, sestre i brat?
- Mi smo obitelj koja je uvijek potpuno živjela sport. Simona na Islandu radi kao menadžerica u hotelu, a zaručnik joj je trener i igrač, Marija je u gradiću kraj Pariza, udana za odbojkaša koji je prvak Francuske, a Ana je u vezi s rukometašem Mariom Vuglačem, koji je uzeo stanku od rukometa pa su zajedno pokrenuli inovativni modni brend ”Get in the Mood”. Brat David aktivni je igrač u Cedeviti 2 u Zagrebu, a tata Sven i dalje radi kao košarkaški trener. Suprug Juraj je i dalje prisutan u radu HOS-a kroz Odbor odbojke na pijesku. Sport je uvijek tema kod nas, a ja sam trenutno najmanje u njemu. Onda se svi pravimo pametni kojim će se sportom Noa baviti. Evo čini se da je ljevak, pa su tu odmah razne teorije. Jedino muž Juraj uporno tvrdi da će Noa biti poljoprivrednik i agronom, da je to zanimanje budućnosti i da ima jako kvalitetne (sportske) predispozicije za rad u polju, ha-ha-ha. Doduše, sa svih strana imamo težačku povijest u obitelji, pa sigurno i to ima u genima, osim sporta. Još do jučer smo to shvaćali kao zezanciju, ali kako se sad razvija situacija u svijetu sporta i kako je traženo kvalitetno voće i povrće, te kako se čini da ćemo svu proizvodnju morati vraćati lokalno, više se nitko ne zeza s tom teorijom! 
 
O VOĐENJU I POSLOVANJU OBITELJSKE TVRTKE ... Imamo stalne kupce u Hrvatskoj i regiji, a već tri godine radimo na plasmanu brenda na kinesko tržište
 
Naslijedili ste obiteljsku tvrtku, kako se snalazite u poslovnom svijetu?
- Obiteljska tvrtka Azena postoji službeno 25 godina iako su proizvodi dede Antuna na tržištu još od kraja 70-ih, još otkad je moja mama Snježana 1979. godine došla kao perspektivna odbojkašica u Mladost iz Vukovara. Već tada je deda imao svoje biljne pripravke kojima je širio svijest o biljnoj apoteci i alternativnim metodama liječenja. Mnogi liječnici su mu tada počeli slati pacijente jer im konvencionalna medicina nije mogla pomoći. Koliko uspjeha je imao, svjedoče brojne kutije pune pisama zahvale koje još čuvam na tavanu. Otkako sam preuzela tvrtku, posložili smo šareni tim mladih i jako dragih, ali stručnih ljudi i modernizirali proizvodne procese, tehnologiju, lanac nabave, registrirali proizvode sukladno standardima EU, podigli sve na jedan viši nivo. Naš današnji fokus je više na prirodnoj kozmetici, imamo stalne kupce ovdje u RH i regiji, a već tri godine radimo na plasmanu našeg brenda na kinesko tržište i tijekom ove godine imamo inicijalnu prodaju. Imamo ozbiljnog partnera, i to je vrlo izazovno za našu malu tvrtku, ali smo hrabri i vjerujemo u sebe.
 
A kad smo već kod Kine ...
- Gotovo cijeli siječanj bili smo u Šangaju (muž, ja, sin i moja sestrična Andrea, koja je suradnica u Azeni) i tamo intenzivno radili na projektu. Poklopilo se da je moj bivši klub igrao finale Kineskog prvenstva (izgubili su od Tijanjina) te su nas vrlo srdačno primili, tamo se osjećamo kao doma. Nažalost, nitko nije mogao predvidjeti ono što se počelo događati s koronavirusom, tako da smo u dosta čudnoj atmosferi odletjeli iz Šangaja na njihovu staru godinu, 24. siječnja, sretni da smo stigli doma živi i zdravi. Posljednjih dana tamo smo već nosili maske, tako da ovu pošast sada doživljavam u repriznom izdanju. Dobro je da se kinesko gospodarstvo već oporavlja, na naše iznenađenje, jer su bili jako pogođeni koronom, ali to su Kinezi, jedni jedini. 
 
--------------------------------------------------------------------------------
 
 PRENOSIMO Sportske novosti FOTO Wikipedia