Nikšu Kaleba ljubitelji rukometa pamte kao sjajno lijevo krilo, originalnog člana kauboja koji je u reprezentaciji debitirao još davne 2000. godine, kada je izbornik bio Josip Milković - piše Damir Mrvec, novinar VL.
 
No zvao ga je i Abas Arslanagić za Europsko prvenstvo u Sevilli 1996. godine.
 
– Zbog obiteljske tragedije nisam mogao ići na pripreme. A objektivno smo na lijevom krilu u to vrijeme imala dva sjajna igrača, dvojicu mojih sugrađana, Patrika Ćavara i Vladimira Jelčića, teško da bih pored njih dvojice otišao na Olimpijske igre u Atlantu – kaže Kaleb koji je baš neki dan s guštom gledao snimke utakmica polufinala i finala s Igara 1996. godine.
 
METKOVIĆ JE SABLASNO UTIHNUO
 
Valter Matošević čudesno je branio na tom olimpijskom turniru. I zato mi je jedan od pet najdražih pogodaka onaj koji sam kao klinac s 14 godina postigao Matoševiću kroz „glavu“ – sjeća se Kaleb.
 
Uz Valtera je vezana i nikad ispričana anegdota s olimpijskih igara u Ateni 2004. godine.
– Poslije svakog treninga obavezno je svaki igrač prvo hvatao mobitel i u jednom trenutku Matošević je počeo vikati: “Dobio sam sina, dobio sam sina!” Naravno, to je bio povod za čašćenje u kafiću preko puta dvorane za trening. I svaki igrač popio je čašicu-dvije, neki tri i, kada smo se trebali vratiti u hotel, osjetili smo da smo pripiti. 
 
- Onda je glavno pitanje bilo kako pored Irfana Smajlagića, tada strogog trenera reprezentacije, proći u hotel, a da na skuži da smo pripiti. I dosjetili smo se originalne ideje. U hotel smo ušli „gusjenicom“ iz Atlante, četveronoške. I tako do lifta. Nitko nije shvatio poantu i dobro smo prošli – prisjetio se Nikša koji se trenutačno, kao i većina Hrvata, nalazi u karanteni.
 
– U svom sam Metkoviću, održavam formu trčeći svaki drugi dan po pet-šest kilometara, a napravim i 100 trbušnjaka. Imam sreće da mi je pored kuće nogometno igralište. Znam da kršim pravila, ali uglavnom trčim rano ujutro ili kasno navečer kada zaista nikoga nema. Inače, u Metkoviću su ljudi prilično disciplinirani. Na cestama nema nikoga pa, kada iz sobe čujem automobil, idem odmah na prozor gledati tko je prošao. Toliko je tiho da me ujutro ptičice bude.
 
Nakon rukometne karijere počeli ste se baviti pomalo neuobičajenim poslom, već ste osam godina zaposleni u Vodovodu.
– Kako sam u slobodno vrijeme strastveni ronilac, Vodovod me angažirao na postavljanju cijevi koje su većinom išle pod vodom, dijelom kroz rijeku Neretvu, dijelom kroz more. To je vodovod koji se proteže od Metkovića do Mljeta. Naravno, morao sam proći određenu edukaciju, a sada s ovim znanjem mogu bez problema popravljati sve u kući kao pravi vodoinstalater. Za vrijeme koronavirusa radimo po potrebi, imam propusnicu pa se za potrebe intervencija mogu kretati bez problema. Inače radim i za austrijsku tvrtku Strabag. Riječ je o građevinskoj tvrtki koja gradi autoceste. 
 
- Za njih postavljam cijevi za kanalizaciju, a jedan dio također ide ispod mora. Baš sam nedavno imao intervenciju na jednoj cijevi koja je na dubini od 60 metara. Inače, moj rekord u dubini ronjenja je 67 metara – kaže Kaleb.
 
Angažirali su ga i Kinezi koji rade Pelješki most.
– Radim s njima od 2018. godine. Do Nove godine bio sam svakodnevno na gradilištu, a u zadnje vrijeme dođem jednom mjesečno. Oni planiraju sve završiti do ljeta 2021. godine. Moram reći da sam iz prve ruke imao informacije o koronavirusu kada se pojavio u Wuhanu. Bio sam u društvu Kineza čije su obitelji ostale u tom gradu. 
 
- Odmah su nas upozorili da je riječ o opasnom virusu i oni su na vrijeme napravili sve kako bi maksimalno zaštitili gradilište i sve naše radnike. Doduše, otkako je uvedena karantena, sve pomoćno osoblje iz Hrvatske poslano je kućama, ali svi uredno dobivaju punu plaću – rekao je Nikša.
 
Je li vas bilo strah kada ste čuli sve te priče?
– Nije. Na gradilištu je bilo sve super organizirano. Kada bih došao, prvo bi mi izmjerili temperaturu, a potom bih dobio zaštitnu masku i rukavice. Oni doista nisu ništa htjeli prepustiti slučaju – istaknuo je bivši hrvatski rukometaš koji se brine o sedam kilometara dugačkim cijevima pod vodom koje su dio ovog projekta.
 
Sport je stao, kako gledate na to?
– Nažalost, stalo je sve, ne samo sport. Nego, baš sam neki dan razmišljao. Da Dinamo nije primio onaj izjednačujući gol protiv Šahtara, igrao bi u osmini finala Lige prvaka protiv Valencije. Možda bi se Hrvatskoj dogodilo ono što je sad u Španjolskoj jer bi igrali protiv Valencije. U Zagreb bi došlo najmanje 2000 njihovih navijača i zaraza bi se munjevitom brzinom proširila. Tako smo u sportskoj nesreći Dinama možda na kraju dobro prošli.
 
NEMA SMISLA ODIGRATI LIGU
 
Hoće li se rukomet nastaviti već ove sezone u Hrvatskoj?
– Mislim da ne. Ne bi bilo u redu prema igračima da ih se nepotrebno izlaže. Mislim da će svi klubovi shvatiti kakva je situacija i ovo prvenstvo treba zaboraviti. Ne trebaju se proglasiti prvaci, nema ispadanja, a Savez mora odrediti način po kojem će se klubovi prijaviti za sljedeće europske kupove. Bitno je da igrači ostanu zdravi, pogotovo zato što nas sljedeće godine očekuje SP u Egiptu, kvalifikacije za OI, pa i same Igre – naglasio je Kaleb.
 
Hoćete li i vi na SP u Egipat?
– Nadam se da hoću, u ulozi sukomentatora RTL-a. Mislim da su na toj televiziji bili zadovoljni kako sam odradio posao na zadnjem Euru kada smo u Stockholmu osvojili srebro – zaključio je Nikša Kaleb koji je s Hrvatskom osvojio svjetsko zlato iz 2003. i olimpijsko iz 2004. godine.
 
 PRENOSIMO Večernji list FOTO Nino Strmotić/PIXSELL