Prije 50 godina, 21. lipnja 1970. Brazil je predvođen Zagallom na klupi i Peleom na travnjaku pobijedio Italiju 4:1 u finalu Svjetskog prvenstva 1970 – piše Ivica medo, novinar T-portala.
 
Mario Lobo Zagallo, danas još uvijek vitalni 88-godišnji umirovljenik, prvi je čovjek na planeti kojem je uspjelo postati svjetskim prvakom u dvama ulogama, i kao nogometaš, i kao izbornik. Koliko je to teško, najbolje govori podatak da je to uspjelo još samo Franzu Beckenbaueru i Didieru Deschampsu. Za razliku od Kaisera Franza i francuskog „nosača vode“, kako su Deschampsa zvali za vrijeme igračke karijere, koji su po jednom kao igrači bili svjetski prvaci, Zagallu je to uspjelo dvaput - 1958. i 1962. Iako je bio fantastičan igrač, jedan od najboljih svih vremena, možda će najviše ostati upamćen po tome što je bio izbornik po mnogima najbolje momčadi svih vremena ili barem jedne od najboljih, za koju će mnogi reći da je igrala najljepši nogomet – Brazila 1970.
 
50 GODINA OD FINALA SP-A 1970.
 
Godine 1970. (21. lipnja) Brazil je predvođen neponovljivim Peleom pobijedio Italiju u finalu Svjetskog prvenstva 1970. u Meksiku i osvojio treći naslov svjetskog prvaka. Bila je to treća Peleova „Božica“. Ostvarenje koje još nitko nije ponovio i tko zna hoće li ikad ponoviti. 
 
Zagallo se za službenu FIFA-inu stranicu prisjetio tog slavnog meksičkog Mundijala, nezaboravnog finala na Azteci pred 107 tisuća navijača i te „prelijepe brazilske momčadi“, kako su joj tepali mediji i navijači širom svijeta. Ako je Pele Humphrey Bogart, a Rinus Michels Martin Scorsese, onda je Zagallo nogometni Clint Eastwood - pravi virtuoz - i u izvedbi na zelenom travnjaku, i u izborničkoj režiji.
 
Slavni brazilski krilni napadač nekoliko tjedana nije udario loptu prije početka Svjetskog prvenstva u Švedskoj 1958., ali ipak je nekako natjerao izbornika Vicentea Feolu da se odrekne starog brazilskog pravila da igraju samo najspremniji. Započeo je svaku utakmicu i osvojio prvi brazilski naslov prvaka svijeta. Seleç?ou je pomogao da obraniti zlato u Čileu 1962. Potom je deset godine poslije bio redatelj trećeg brazilskog zlata s momčadi koja je bila prepuna maštovitih zvijezda. Trebalo je to znati uklopiti i sastaviti savršeno podmazani stroj koji je pobijedio u baš svim utakmicama.
 
ZAGALLO OSVOJIO ČETIRI NASLOVA SVJETSKOG PRVAKA
 
Stari vuk imao je svoje prste i u četvrtom naslovu svjetskih prvaka koji je Brazil osvojio nakon 24 godine gorkih razočarenja. Godine 1994. bio je u SAD-u prvi asistent Carlosa Parreire. Odveo je Romarija i društvo na vrh Olimpa. Dakle, četiri puta je osvajao zlato, triput u različitim ulogama. Međutim, zlato iz Meksika 1970. po mnogo čemu je jedinstveno. Na 50. godišnjicu pobjede na Azteci Zagallo se prisjetio tog turnira te svoje velike igračke i trenerske karijere.
 
Gospodine Zagallo, započeli ste karijeru s brojem 10 na dresu u zemlji koja je imala najviše istinskih desetki. Je li vas veća mogućnost igranja na Svjetskom prvenstvu natjerala da se pretvorite u lijevo krilo? 
- Da. I uspio sam. Uvijek sam sanjao da igram za Seleç?o na SP-u. Bio sam na Maracani 1950. godine (Zagallo je bio vojnik koji je radio na osiguranje čuvene odlučne utakmice Brazil – Urugvaj. Svjedočio je porazu Brazila i doživio grobnu tišini koja je uslijedila na stadionu koji je tada primio preko dvjesto tisuća duša). Počeo sam kao desetka u America Football Clubu. Kad sam se 1950. preselio u Flamengo, razmišljajući o tome da jednog dana nastupim na Svjetskom kupu, odlučio sam postati krilni igrač. Tada je moja karijera krenula ulaznom putanjom.
 
KAD JE BRAZIL PREŠAO NA 4-3-3...
 
Mjesec dana prije SP-a u Švedskoj 1958. niste imali nijedan nastup za Brazil. I ne samo da ste pozvani na Svjetsko prvenstvo nego ste postali član udarne momčadi!? 
- Vjerovao sam da je to moguće. Prešao sam iz Flamenga u Botofago. Igrali smo na Maracani jednu utakmicu, a Paulo Amaral, tadašnji kondicijski trener, rekao mi je da me promatraju ljudi iz stručnog stožera reprezentacije. To me još više inspiriralo, odigrao sam sjajnu utakmicu. To je bio okidač da mi upute poziv. U početku se vodila bitka između Canhoteira i Pepea. Oni su bili favoriti za poziciju na lijevom krilu. Ali ono što je zaista odigralo ključnu ulogu, jest prelazak s 4-2-4 na 4-3-3 sustav. Feola je to promijenio zbog mene. Kad bismo izgubili posjed, postojao sam veznjak. Kad smo imali loptu, bio sam autentično lijevo krilo. Pobijedio sam u bitci s Pepeom, jer je Pepe cijelo vrijeme igrao u formaciji 4-2-4. Ja sam igrao u oba smjera i to mi je pomoglo. Bio sam glavni razlog što je reprezentacija prvi put odustala od klasičnog brazilskog stila i prešla na formaciju 4-3-3. I na posljetku smo osvojili naš prvi naslov svjetskih prvaka koji smo tako dugo čekali i očajnički ga lovili. To je za Brazil bilo sve.
 
Ozljeda vas je gotovo natjerala da propustite turnir. 
- Dogodilo se na Maracani. Seleç?o je imao trening, igrali smo na dva dodira. Bio sam na jednom golu, a Pele na drugom. Lopta mi je uhvatila jedan prst i rastrgala ga. Otišao sam u bolnicu. Čak sam zamolio liječnika da me ne pusti na Mundijal, ali znao je da imam velike šanse da budem starter, pa mi je prišio 12 - skoro 13 (Zagallov sretan broj) šavova i nekako me zakrpao. Propustio sam tri pripremne utakmice, ali u posljednjoj prijateljskoj prije odlaska u Švedsku ušao sam i zabio protiv Internacionala. Nisam znao hoću li igrati, ali u letu za Stockholm, Ricardo Serran, sjajni novinar iz O' Globoa, sjeo je pored mene. Prišapnuo mi je: 'Ti ćeš biti prvotimac'. Feola mu je to otkrio.“
 
IZBORNIČKA KRIZA UOČI SP-A 1970.
 
Čega se najviše sjećate iz Švedske 1958.? 
- Debi protiv Austrije bio je jako važan. Pobijedili smo 3:0. Drugi gol je postigao Nilton Santos (sjajni lijevi bek). U novinama je izašlo da mu je Feola naredio da se vrati, ali ja sam povikao: 'Idi Niltone, ja ću te pokriti'. Već sam obavljao svoju ulogu u 4-3-3. U finalu smo gubili 1: 0 protiv Švedske. Okrenuli smo rezultat, postigao sam četvrti gol i asistirao Peleu kod petog gola. Pobijedili smo 5:2, a ja sam imao svoje prste kod posljednja dva gola.
 
Za trenera Brazila imenovani ste samo 75 dana prije nego što je započeo Mundijal u Meksiku 1970. Što vam je prošlo kroz glavu kad su vam prišli i ponudili izborničko mjesto? 
- To je bilo sve što sam želio. Bilo je oko 4 sata popodne. Kad sam bio s momčadi Botafoga, dužnosnici Saveza pojavili su se na treningu, a naš kondicijski trener rekao mi je: 'Idi do tog automobila. Pozvani ste voditi Seleç?o'. Odveli su me kući, uzeo sam nešto odjeće i otišli smo. Bilo je to ono što sam najviše želio u životu. Bila je smiješna situacija. Joao Saldanha prethodne je godine preuzeo Seleç?o, a ja sam preuzeo njegovu radio-emisiju. Kad je napustio Seleç?o, zamijenio sam ga i na izborničkoj klupi.
 
Uzgred rečeno, zanimljiva je priča Saldanhe, kojeg su u Brazilu zvali Jo?o Sem Medo. Nakon igračke karijere bacio se u novinarstvo. Imao je izuzetno britko pero. Kritizirao je sve po redu. Pratio ga je i glas komunističkog simpatizera. Navodno je bio član tada ilegalne Komunističke partije Brazila. Taj detalj daje cijeloj priči i političku notu.
 
Predsjednik Brazilskog nogometnog saveza Jo?o Havelange postavio je Saldanhu na mjestu izbornika vjerujući da će se ublažiti novinarske kritike koje nisu prestajale nakon kraha Brazila na Mundijalu u Engleskoj 1966. Bio im je kolega pa ga valjda neće rešetati. To je bio rezon. Međutim, očekivanja se nisu ispunila, štoviše, čak se situacija pogoršala. Nije bilo samo svađe, Saldanha je čak potegao i revolver na trenera Flamenga koji ga je cijele vrijeme bombardirao. Iako je Saldanha imao perfektan skor 6:0, mediji su ga razapinjali ponajprije zbog toga što je napadao Pelea (govorio je da je nespreman), a on je naposljetku izgubio živce i počeo gubiti kompas. Glave mu je vjerojatno došao loš odnos s Peleom, najvećom svjetskom zvijezdom i ljubimcem cijelog Brazila, ali nije to jedini razlog. U biti je napustio izborničko mjesto zbog sukoba s predsjednikom Brazila Emílijom Garrastazom Médicijem. U Brazilu je tada vlada vojna hunta, a predsjednik je gurao neke igrače u reprezentaciju. Kada je Saldanhi rečeno da bi predsjednik volio vidjeti u momčadi svojeg najvećeg ljubimca, napadača Atletico Mineira Darija, bez krzmanja je odgovorio: „I ja bih volio vidjeti neke druge ljude na ministarskim mjestima.“
 
Kako je stvoreno remek-djelo? 
- Kad je uz to napao Pelea, tu mu je bila zapečaćena sudbina. Uslijedile su svađe u stručnom stožeru, postao je opterećenje za reprezentaciju i morao je otići, a na njegovo mjesto došao je Zagallo, koji je s Peleom bio prijatelj još iz igračkih dana, iako se i taj odnos tijekom godina malo zamutio, što se može nazrijeti i iz nekih odgovora u ovom intervju. Postoji pozadina, no to je već neka druga priča ... Uglavnom, Lobo je preuzeo klupu Brazila i dalje je povijest.
 
Gerson, Rivellino, Tostao, Jairzinho i Pele bili su u svojim klubovima klasične desetke. Možete li nam pojasniti odluku da ih sve smjestite u početnu postavu? 
- Osvojio sam kao igrač dva svjetska prvenstva s formacijom 4-3-3. Kad sam preuzeo Seleç?o, imao sam u glavi što ću učiniti. Piazzu sam premjestio na središnjeg braniča. Time sam otvorio prostor za Clodoalda i sve naše desetke: Rivellina, Tostaa, Pelea, Jairzinha i Gersona. Mnogi su rekli da je to nemoguće valjano složiti u tako kratkom vremenu. No mi smo ih demantirali i osvojili turnir.
 
Engleska momčad smatrala se poboljšano verzijom šampionskog tima koji je 1966. osvojio naslov svjetskog prvaka. Jesu li bili najteži brazilski test u Meksiku 1970? 
- Utakmica je bila zaista teška, možda i najteža. Ali razgovarao sam s Tostaom i on misli da je najteža utakmica bila protiv Urugvaja. Urugvaj je poveo 1:0, a ja sam razmišljao o tome da ubacim Paula Cesara Cajua i premjestim Rivellina u sredinu veznog red. Ali imao sam sreće jer je igrač kojeg sam mislio izvesti, Clodoaldo, izjednačio u 45. minuti. Baš u pravo vrijeme! Poludio sam tog dana u poluvremenu. Poludio sam na cijelu ekipu. Rekao sam im da ne moraju raditi ništa drugačije od onoga što znaju, ali da to nisu učinili protiv Urugvaja.
 
ZA ZAGALLA GERSON NAJBOLJI VEZNJAK IKAD
 
Tko je bio najbolji igrač Brazila u Meksiku 1970? 
- Oooh, to je stvarno teško. Jairzinho je bio izvanredan. Ali morate spomenuti Pelea, Tostaa, Rivellina, Clodoalda, Gersona... Gerson je bio najbolja desetka. Najbolji vezni igrač kojeg sam vidio u životu.
 
Igrali ste u velikoj brazilskoj momčadi iz 1958. i trenirali ste momčad iz 1970. Koja je momčad bolja? 
- Ne želim ih uspoređivati. Obje su bile nevjerojatne. Međutim, momčad 1958. bila je zaista sjajna jer smo imali senzacionalnu obranu, sjajne vezne igrače i napad s Garrinchom, Peleom i Vavom. Oh, imali smo i Maria Zagalla na lijevom krilu! - nasmijao se Lobo.
 
Sudjelovali ste na ovaj ili onaj način u četiri brazilska naslova svjetskog prvaka. Koji vam najviše znači? - Vrlo je lako odgovoriti: onaj iz 1958. koji smo osvojio kao igrač i taj iz 1970. kao izbornik.
- Sudjelovao sam na sedam Mundijala i dospio do pet finala. Četiri sam osvojio. Posljednje finale bilo je 1998. godine kada je postojao problem s Ronaldom, najboljim igračem svijeta. To je bila nevjerojatna priča. Nismo to trebali izgubiti - zaključio je Zagallo.
 
 PRENOSIMO T-portal PIŠE Ivica Medo FOTO Screen shot Youtube