Ovo je još jedna priča o najvećem svjetskom turniru. Izvjestitelj Sportskih novosti sa 34 uzastopna Wimbledona svake je godine ovo doba provodio u All England Clubu – piše Jasenka Pigac, novinarka JL.
 
Još je jedan veliki sportski događaj odgođen. Amerikanci i reprezentacija Ostatka svijeta neće igrati tradicionalni Ryder Cup, najveće golfersko natjecanje i jedno od najvećih na svijetu, bez obzira na sport. PGA ima namjeru okončati sezonu s ostala tri velika turnira, ali prevelika je praznina bez Ryder Cupa. Razlog otkaza, ili odgode, je jednostavan, zaključak je da bez gledatelja to ne bi bilo to. I dok neki vjeruju da mogu biti ili ostati veliki i bez gledatelja, bojim se da su u prilično velikoj zabludi, što će, pretpostavljam drugi di sezone u nekim sportovima to i dokazati.
 
Wimbledon je prilično rano ove sezone zatvorio vrata, zaključak da Wimbledon bez gledatelja nije ono na što se svijet naučio. Svakako nije najveći na svijetu, no kako se približio i došao tjedan turnira koji je obilježila za sva vremena trava All England Cluba. Oni koji pamte negdašnja vremena, oni koji pamte sretnije dane, oni koji znaju kako to izgleda kad u Londonu danima lije kiša, pa ničeg nema, znaju koliko je svijet tenisa izgubio. Iskreno govoreći bez Wimbledona tenis nije ono što je bio i neće biti velik. Srećom, ovo je prvi put da najvećeg svjetskog turnira nakon Drugog svjetskog rata neće biti, a sada kada su došli dan Wimbledona, možda će netko razumjeti, koliko je i na koji način bio šokiran Roger Federer kada je doznao da Wimbledona ove godine neće biti. Iako novac puno toga vrti i puno toga određuje, opet i u Wimbledonu su na određeni način zaključili da je bolje uzeti novac od osiguranja, bolje uzeti 95 milijuna funti pa preskočiti kada je koronavirus tako duboko zagazio u svijet, pa i sportski svijet.
 
Teško je objasniti običnom sportskom fanu koji nije osjetio što znači Wimbledon, zašto je to priča koju je najteže ispričati i zašto je to priča koja se može ispričati samo drhtavim glasom. Jer, koliko god sport bio velik, što god taj sport nudio na terenu, ova je priča, stogodišnja priča, priča o sportskom događaju koji je nadmašio sport i nije samo tenis. I po tome je, rekao bih, veći od svakog sportskog događaja koji je na rasporedu svake godine i vjerojatno za milimetar nadmašio veličinu Tour de Francea, koji je u najužoj konkurenciji za ovo mjesto na vrhu.
 
UVIJEK JE BILO DOBRO
 
Doduše, mnogi se neće složiti i gurnut će bilo kakav nogometni događaj ili doživljaj na vrh. No, to je priča koja ipak neće nadmašiti sve što i obični prolaznik Wimbledona doživi, ako je barem jednom pohodio taj klub na periferiji Londona, klub koji nastao na nekim drugim terenima, da bi se etablirao od trenutka kada je završio u okvirima All England Cluba sa svim svojim radostima, tugom i neobičnim doživljajima koji se pamte više nego tenis. Teško mi je nabrajati, i nisam imao namjeru nabrajati, sve ovo najbolje što sam vidio i što mi se dogodilo u 30 i nešto godina koliko sam bi tamo. Ali ono što sa sigurnošću mogu reći i ispričati je podatak da je uvijek bilo dobro. I kad je padala kiša i kada se nije moglo igrati zbog kiše i kada smo satima zatvoreni u sobi na katu gledali snimke nekih starih vremena i nekih starih utakmica, s nekim starim pobjednicima, uvijek sretni i zadovoljni.
 
Onaj dan kada sam prvi put došao u Wimbledon, bilo je to 1979., pobijedio je Bjorn Borg. Veliki Šveđanin kojeg povijest pamti kao čovjeka koji je pet puta zaredom osvojio najveći svjetski turnir, ali kad je šesti put izgubio finale odlučio je napustiti tenis. Veliki Šveđanin koji je šest puta bio pobjednik Roland Garrosa, ali ono čega ću se uvijek sjećati, tog prvog dana. Kada sam sletio u London padala je kiša i padala je taj cijeli dan, dok sam bezuspješno pokušao doći do tog legendarnog kluba, jer tada je u tim godinama nedjeljom, pa makar to bila nedjelja dan uoči početka turnira, klub bio zatvoren. I kada sam toliko godina kasnije posljednji put otišao iz Wimbledona, i tog je dana padala kiša. Vrtio sam se okolo, samo što sam ovog puta bio mudriji pa sam imao kišobran i dok sam polako s noge na nogu odlazio prema stanu u kojem sam dva tjedan boravio, znao sam da ono što je prošlo je razdoblje koje nemoguće zaboraviti.
 
Veličina Wimbledona se može osjetiti onog dana kada dođete u predgrađe velikog kluba i kada sa stanice podzemne željeznice Southfields krenete prema klubu koji je relativno blizu, 10-15 minuta hoda, i koji će vam već toga dana i toga časa pojasniti i objasniti zašto je Wimbledon velik. I ta priča o ljudima koji su u šatorima kampirali da bi preko noći došli do bolje pozicije i sutra uspjeli kupiti ulaznicu za ono malo, par stotinjak stajaćih mjesta na centralnom terenu, nije samo priča, baš kao što nije ni priča o atmosferi jednog dvotjednog partija koji tamo traje od prvog do posljednjeg dana Wimbledona.
 
POD KIŠOBRANIMA
 
Nekad se kampiralo uz ogradu kluba, s jedne i druge strane, onda se počelo kampirati iz obližnjeg parka u čijoj blizini je jedan golf klub, ali bez obzira gdje i kako se kampiralo, doživljaj je uvijek bio velik. Nikome nije bilo teško prespavati noć i Wimbledon je bio prvi koji je uveo tu praksu i po tome je bio poznat.
 
Svih ovih godina puno je zanimljivih tipova prošlo kroz ovaj najveći teniski klub, i onih koji su u danima, kada je kišilo od jutra do navečer znali doći u u garderobu ostaviti dasku za surfanje i onih koji su dolazili unatoč prognozi i strpljivo čekali da igra počne, a jedne godine igra nije počela gotovo cijeli prvi tjedan jedne godine je prvo kolo Wimbledona, posljednja utakmica, odigrana tek u subotu. I opet ljudima nije smetalo. Zabavljali su se pod kišobranima i bili zadovoljni što će jednoga dana moći ispričati svijetu kako je to bilo u Wimbledonu dok pada kiša. Svih tih godina priča tabloida su bile priče i partiji koji su se događali ispod napuhanih pokrivača za travnjak. Bilo je i onih koji su zaslužili nagradu za inauguraciju. Sve je to, nažalost, nestalo onoga dana kada je Wimbledon dobio krov.
 
POGLED KROZ PROZOR
 
Bilo je, naravno, samo pitanje dana kada će novci učiniti, učiniti sve da bi Wimbledon zaokružio veliku priču, ali onoga trenutka kada se to dogodilo Wimbledon je izgubio dušu. Ne znam hoće li se svi složiti, ali je činjenica da je Wimbledon puno toga izgubio onog trenutka kada su ušli pod jedan veliki kišobran koji je pokrivao najvažnije terene, i koji je, zapravo, napravljen da bi se oslobodio i da ne bi morao plaćati penale, vraćati ulaznice ili ostavljati ulaznice za neki drugi dan sljedeće godine, ako se dogodi dan s kišom. A to je u onom Wimbledonu bilo izvjesno. Baš kao što je bilo izvjesno da će početi u ponedjeljak. Naravno, ukoliko ne bude kišilo. I zato je najvažnije bilo ujutro, kada se probudiš, pogledati kroz prozor i vidjeti što je ćudljivo englesko vrijeme koje je nosilo etiketu četiri godišnja doba u jednom danu, nudilo onima koji će krenuti na put u neizvjesnost. Bili su to dani romantike, netko bi rekao i sitnih laži, jer u Wimbledonu su uvijek znali na koji način mogu zaraditi. Ako je vrijeme bilo takvo da će padati do navečer, uporno su držali gledatelje u klubu, do posljednjeg trenutka, i tek kada je vrijeme postalo nemoguće i kada je postalo jasno da to neće dugo izdržati, tek pred kraj dana bi obavijestili gledatelja da se nažalost tog dana više neće moći igrati. Uz poruku koju su uvijek imali spremnu “vozite pažljivo i čuvajte se”. A onda bi, kada bi ta rijeka ljudi krenula put podzemne željeznice, prolazili su pored gomile ljudi koji su bili spremni provesti još jednu noć ispred zidina All England Cluba i pritom nisu bili zabrinuti koliko će čekati, hoće li dobiti ulaznicu ili hoće li tenisa uopće biti.
 
LJUBAV JE OSTALA
 
Taj dio priče je ostao misterij Wimbledona i misterij svih velikih sportskih događaja. Dio male priče koju je mogao ispričati svaki posjetitelj koji je jednom bio tamo i jednom popio čašu šampanjca, čašu Pimm’sa, pa makar tog dana ostali ispod kišobrana, makar tog dana nisu vidjeli tenis, čak ako su imali ulaznice za središnji teren. Takav je bio Wimbledon nekad, krov ga nije načinio boljim, samo bržim, ali ljubav koja traje je ostala. I danas Wimbledon izgleda poput teniskog raja, ali samo kad dođete tamo i netko vam ispriča legendu o tom velikom klubu. Tamo gdje danas vlada željezo i beton vas tjera samo na sjećanja. A takvih je bilo puno.
 
 PRENOSIMO SN/JL PIŠE Jasenka Pigac FOTO Getty Images