Sjećanja na zlatno doba Lokomotive, ovoga zagrebačkog kluba, otplovila su prema dalekoj 1962. godini, kada su lokosi dobili pojačanje iz beogradskog Radničkog, tada 24-godišnjega Miroslava Redea – piše Tomislav Dasović, novinar VL.
 
Pedeset i osam godina kasnije, s Miroslavom Redeom (82), umirovljenim kolegom novinarom, nekada briljantnim perom Večernjega lista (1993.-2002.), sjedimo u hladovini jednoga zaprešićkog kafića i prebiremo po još i te kako živim uspomenama s Kajzerice. 
 
No najprije jedna – čestitka. 
 
– Nazvala me neki dan Svjetlana Evstatijev, čuvena rukometašica Lokomotive 60-ih i 70-ih godina, i čestitala mi na uspjehu nogometaša. Bio sam malo zatečen i ugodno iznenađen, rekla je da to prenesem nekome u upravi nogometnoga kluba pa to u njezino ime sada i činim. Nekada su nogometaši i rukometašice Lokomotive bili dosta vezani, posjećivali su međusobno utakmice, katkad putovali zajedno, bilo je ljubavnih veza pa i nekoliko brakova – kaže Rede. 
 
BILI SMO VESELO DRUŠTVO 
 
Lokomotiva je danas hit sezone, a nema ni tisuću gledatelja na domaćim utakmicama. Boli li vas to?
 – Znate li da je moja Lokomotiva, tadašnji drugoligaš, bila magnet za zagrebačku publiku? Mi smo na utakmicama s Olimpijom, Mariborom, Slobodom, osječkom Slavonijom, Trešnjevkom... imali između 10 i 12 tisuća gledatelja na tribinama. U zadnjem kolu sezone 1962./1963. nama u Maksimir dolazi Čelik, kojemu treba samo bod da bi se plasirao u prvu ligu. Nikada nisam vidio takvu požrtvovnost, Zeničani su gotovo travu grizli od želje; zbog plasmana u prvu ligu i premija od 400.000 dinara po igraču. A mi smo ih pobijedili s 2:1 pred 40 tisuća gledatelja! I omogućili Trešnjevci plasman u prvu ligu – kaže Rede i dodaje: 
 
– Činjenica da današnja Lokomotiva nema publiku velika je nepravda. Ona od prvoga prvoligaškog dana promovira i proizvodi mlade igrače, igra dobar, atraktivan nogomet i zaslužila je više publike. U tom smislu, veza s Dinamom više joj je koristila nego štetila, jer je boravak na Kajzerici bio plodonosan za brojne izvrsne igrače.
 
Kakav je odnos Lokomotive prema njezinim veteranima? 
– Spone između kluba i veterana ne postoje. Bilo je nekih nagovještaja od direktora Šikića, no nikada to nije zaživjelo, ali moram reći da smo i mi veterani kad je o tome riječ bili dosta inertni. Mi se, inače, već 22 godine redovito sastajemo u klupskim prostorijama u Crnatkovoj ulici 18, svakog prvog ponedjeljka u mjesecu – naglašava Rede. 
 
Upozorava i na još jednu nespretnost Lokomotivina vodstva. 
– Mi smo ih 2014. godine upozoravali da bi trebalo obilježiti 100. godišnjicu kluba, a oni su nam rekli da će to učiniti samo u sklopu svoje web-stranice, što je po meni premalo. Na 50. obljetnicu osnivanja Lokomotive izdane su posebna monografija i klupska značka – ističe Rede. 
 
Kako su 60-ih godina živjeli nogometaši Lokomotive? 
– Bilo je to zaista odlično, veselo, nogometno društvo koje se znalo zabavljati, dosta piti, ali i igrati dobar nogomet. Čuvene su bile naše turneje po Skandinaviji 1963. i 1964. godine, na kojima su kao gosti nastupili Pero Nadoveza i Zlatko Papec. Moji treneri u Lokomotivi bili su Bolfek, Mile Ognjanov, Mijo Etlinger te Bogdan Cuvaj, kojemu je pomoćnik bio Otto Barić. Otto je već tada pokazivao veliki trenerski talent – tvrdi Rede. 
 
Zanimljivo, Otto Barić bio je i nogometaš Lokomotive, ali nije jedini bivši izbornik koji je trčao Kajzericom. 
– I Ćiro je nekada bio u Lokomotivi, istina ne dugo. Zuban i Blažević bili su nekada cimeri u stanu na katu iznad Trnjanke. Znate, Ćiro Blažević bio je vrlo, vrlo dobar nogometaš.
 
DRUGO MJESTO JE ČUDO 
 
Kakvoga Lokomotiva danas ima trenera? 
– Najprije, nogometaši Lokomotive odreda su ambiciozni, talentirani i nadasve uporni, budući da bi se za neke od njih moglo reći da su slanjem u Lokomotivu bili degradirani. A Lokomotivini treneri su čudotvorci, posebno Goran Tomić, za kojega sam već odavno ustvrdio da je jedan od najboljih prvoligaških stručnjaka. Njemu najbolji igrači stalno odlaze, a on uvijek uspijeva stvoriti neke nove i pritom ostvariti izvrstan rezultat. Ovo drugo mjesto je kao da Dinamo osvoji Kup Uefe, zaista čudo nad čudima. A kad smo već kod Tomića, imam jedan savjet za njega: on u momčadi mora imati jednog brzog, eksplozivnog, elastičnog stopera, mungosa uvijek spremnog na hitru reakciju – ističe Rede, koji u priči o lokosima iz svoga vremena nikada ne zaboravlja nekadašnje suigrače. 
 
Pa nabraja: Maček, Harar, Glavak, Hügl, Sarman, Bašić, Sobočan, Sumor, Feldbauer, Rauš, Zuban, Hmelina, Jurašić, Pikl, Blažić, Šprajc, Petunić, Senčar, V. i M. Lacković, Duh, Pavlica, Vardić, Benjo, Ivić... 
 
A tko je bio najveći igrač Lokomotive u povijesti? 
– Za mene je to Vladimir Čonč, koji je poslije imao i više od 400 nastupa za Dinamo, ima i olimpijsko srebro, nastupio je za reprezentaciju Jugoslavije – dodao je Rede. 
 
Fotografirali smo ga s dresom Lokomotive, devetkom Marija Budimira.
 – Vjerujte, srce mi sada jače kuca! Jako sam vezan za Lokomotivu jer je bila prekrasno razdoblje moga života i u njoj sam okončao karijeru – zaključio je slavni nogometaš i novinar.
 
 PRENOSIMO Večernji list PIŠE Tomislav Dasović FOTO I. Kralj/PIXSELL, D. Matić/CROPIX, R. Valai/HZSN