U jednom poglavlju dokumentarca “Messi” iz 2014. godine, redatelj Álex de la Iglesia paralelno prebire po škrinjama s blagom Diega Maradone i Lionela Messija. “El Pibe de Oro” prihvati loptu na centru, u slalomu pobaca na dupe kompletnu englesku reprezentaciju, i iz peterca pogodi mrežu pored nemoćnog Petera Shiltona – piše Dražen Krušelj, novinar JL.
 
U sljedećem kadru “La Pulga” učini istu kaskadersku bravuru, samo što u retrovizoru ostavi još više preskočenih barikada. Maradona skine paučinu iz slobodnjaka s 30 metara, ili maestralnim lobom nakon prodora ostavi golmana ukopanog na mjestu bez šanse, a Messi začas skenira zadane koordinate i isporuči dvije savršeno precizne fotokopije tih golova.
 
Dva vižljasta čupavca nadmudruju se u filmu kao klinci u igri izazova na morskom molu. Maradonu je sve teže pratiti, upravo se zamrznuo u skoku poput Michela Jordana da bi tamo dočekao loptu za gol glavom, ali Messi mu odgovara identičnim pogotkom, i to Van der Saaru u finalu Lige prvaka. Odgovara mu čak i u slučaju opjevane “božje ruke”, dok vršcima prstiju gura loptu u mrežu Espanyolu u gradskom derbiju 2007. Remake je brutalno vjerodostojan jer Messi poput slavnog uzora svoj “gol glavom” proslavlja u ekstazi, lud je od sreće, iako je upravo zgazio fair play kao opušak, dok suparnički igrači s pjenom na ustima sprintaju prema sucima kako bi prijavili osobito drsko džeparenje u kaznenom prostoru, ali nitko ih pritom ne doživljava.
 
VELIKE ZVIJEZDE
 
“Vidiš da i ja mogu biti razbojnik”, smije se negdje skriven odjavnom špicom Messi, “ali bolje se osjećam kao dobar dečko iz susjedstva”. Tako su krivulje klupskih karijera godinama ostale jedine neusporedive stvarčice u biografijama dvojice kultnih nogometaša. Dok je jedan profesionalni skitnica, drugi je papučar bez premca, i ne možete ga istjerati iz dnevnog boravka. Ili smo barem u to vjerovali do jučer, kada je naprasno pukla 20-godišnja ljubav između Messija i Barcelone, pa se cijeli svijet raspisao o Messijevu “burofaxu”, i priča odjednom miriše na Maradonin bijeg iz Katalonije 1984. godine. I usput nas podsjeća kako Barcelona i nešto poput “izlazne strategije” ne stanu u istu rečenicu. Samo rijetko velike zvijezde plavo-crveni tabor napuštaju u dogovoru i harmoniji s klubom, onako kako su to, primjerice, učinili Xavi ili Iniesta. Balade o slomljenim srcima i gorkim rastancima nemjerljivo su popularniji žanr u ovim krajevima. Slomljena srca otišao je i sam Johan Cruyff, igračka i trenerska gromada na čijim je plećima izgrađena moderna Barcelona.
 
“Barcelona je divan, veličanstven klub. Tradicija, navijači, uspjesi. Ali prije svega, to je šašav klub, ludnica. Bonkers and madhouse”, sliježe ramenima Gary Lineker u drugom popularnom nogometnom dokumentarcu “Bobby Robson: More than a manager” iz 2018. Na vrhuncu slave Lineker je tri godine proveo na Camp Nou stadionu (137 nastupa, 52 gola). Bio je i Robsonov napadač u dresu “tri lava”, dovoljno dugo da čovjeka danas predstavlja kao ultimativnog džentlmena i vjerojatno najboljeg engleskog menadžera u povijesti. Veličanstven trofejni klub i najbolji engleski trener svih vremena; nije li to recept za priču o rekordima i pisanju povijesti? Nije, naravno da nije, jerBarcelona je “mes que un club”, više od kluba. Ne samo zbog otrcane navijačke metafizike koja već poslovično prati najpopularnije klubove (“ne možete vi shvatiti što nama znači ovaj klub...”), nego i iz razloga koje je lako dovesti u vezu s fizičkim svijetom.
 
Vječna borba za moć i društveni utjecaj. Klanovske podjele. Političke intrige. Velike ideje i još veće taštine. Naravno, i novac. Ili preciznije - strašan novac. Prije nego što se još malo vratimo Robsonu, brzo premotajmo film u sadašnjost - Barcelona je prije madridskog Reala prekoračila začaranu granicu od milijardu eura godišnjeg prihoda. Učinila je to u mandatu aktualnog predsjednika Bartomeua, kojem bi danas mnogi navijači presudili bez suđenja. Bobby Robson došao je na klupu nakon što je predsjednik Josep Lluis Núnez smijenio Cruyffa. “Što se dogodi u SAD-u kada jedan predsjednik siđe s vlasti? Na njegovo mjesto dođe drugi predsjednik”, pokušao je nasmijani Bobby razoružati novinare prilikom predstavljanja, ali samo je isprovocirao bijes onih dogmatskih cruyffovaca koji u Barceloni uvijek čine najmanje 50 posto javnosti. Uskoro se suočio s nezamislivim prizorima. “Dobili smo utakmicu s 8-1, a stadion zviždi, navijači mašu maramicama i viču - što je ovo, kakav je ovo nogomet, tu nema nikakvog sistema”, u dokumentarcu zgranuti Pep Guardiola vrti film tih stresnih dana kada je nosio kapetansku vrpcu. Za kratkog mandata Bobby Robson svejedno je učinio monumentalan pothvat. Premda nije osvojio La Ligu, na kraju sezone isporučio je tri trofeja i stvorio podlogu za bezbolnu tranziciju od “dream teama” u raspadu prema novoj Barceloni. Usput je iz Eindhovena u klub doveo “jednog strašnog klinca”. Ronaldo se zvao, i eksplodirao je čim su ga raspakirali na španjolskim stadionima. Već godinu dana poslije prodan je Interu kao najskuplji nogometaš u povijesti. S obnovljenim jamstvom u rukama da ostaje dugoročan izbor, Robson je kovao planove za budućnost kada ga je dopredsjednik Joan Gaspart pozvao na kratki razgovor.
 
BRZI UZLET I SMAKNUĆE
 
“Predsjednik Nú?ez nije volio konfrontacije, i onda bi iskoristio mene. Poslao me da kažem Robsonu kako momčad na kraju sezone preuzima Louis Van Gaal, jer želimo čovjeka s novom vizijom”, rekonstruira Gaspart jedno sasvim malo trenersko ubojstvo. Predsjednik je u nastavku priče na fonu Robsonova tri trofeja glatko dobio izbore i novi mandat, a narod je dobio novog arogantnog Nizozemca na klupi. Louis Van Gaal je, doduše, bio potpuna svjetonazorska negacija Johana Cruyffa, ali imao je izgrađenu filozofiju, trofej europskog prvaka s Ajaxovim “dječjim vrtićem” i jasan sistem igre. Prošle su 23 godine, ali primjer brzog uzleta i bizarnog smaknuća Bobbyja Robsona ostao je svjež i poučan do danas, kada Lionel Messi želi van. Svi potrebni sastojci za dramu i dalje su tu. Načeti kontroverzni predsjednik u borbi za vlastitu bolju prošlost, a onda, zašto ne, i za još jedan mandat. Jaka cruyffovska oporba koja mu želi vidjeti leđa. Gomila novca, čak i nakon što pandemija koronavirusa pojede 200 milijuna eura dogovorenog prihoda. Pomalo sluđen najbolji i najskuplji svjetski nogometaš, nesretan zbog friških neuspjeha, ogorčen ponašanjem vladajućih, zatrovan toksičnom atmosferom. Da, i još jedan arogantni Nizozemac na klupi. Barcelona iz Linekerove definicije, ludnica s radnim vremenom od 0 do 24. Kako je Barcelona, do prije samo pet ili šest godina najčarobnija od svih nogometnih priča, svjetionik i uzor, potonula u takvu depresiju? Na ovo pitanje nema jednostavnog i eksplicitnog odgovora; šareni je to koktel ideoloških zastranjenja, nekih gotovo slaboumnih procjena na transfernoj tržnici, ali i dobre, stare ljudske gramzivosti, jer prilikom utovara robe vrijedne 100 ili 150 milijuna eura, dio tereta uvijek padne sa šlepera, obično u ruke klupskim predsjednicima ili direktorima.
 
Ali ako riba smrdi od glave, a navijači “blaugrane” danas forsiraju baš taj narativ, onda imamo samo jednog osumnjičenog za ubrzano propadanje institucije. Zove se Josep Maria Bartomeu. Taj je 57-godišnjak u obitelj Barcelone ozbiljno zakoračio kao predsjednik košarkaškog kluba, a poslije je avanzirao kao dopredsjednik u administraciji Sandra Rossella. Kada je on zaglavio u pravosudnoj klopci, jer je na previše maštovit način aranžirao Neymarov dolazak iz Santosa, Bartomeu se, kao izbor iz nužde, preselio u predsjedničku fotelju. Godinu dana kasnije - bum! Barcelona je u berlinskom finalu pobijedila Juventus i osvojila Ligu prvaka, stavljajući glazuru na trostruku krunu. Tako je rođena nova predsjednička zvijezda, barem za onaj dio grada koji se umorio od života u hladu Cruyffove sjene, i koji će se danas, nakon svih kritika na predsjednikov račun, s pravom pozvati na opipljive i čvrste argumente. A ti dokazi kažu da su tijekom šest godina Bartomeuove vladavine različite klupske sekcije osvojile više od 70 trofeja. Ako niste impresionirani samo komadima srebrnine, a pogotovo vas ne tangiraju medalje Barçinih hokejaša na koturaljkama ili pokali sekcije za nogomet na pijesku, možda bi vas u procjeni predsjednikova lika i djela mogla zanimati njegova šira društvena misija. Iako je osvjedočeni pripadnik suprotstavljenog klana, Bartomeu je nakon Cruyffove smrti učinio sve da zatopli odnose s obitelji. Vratio je udovicu Danny u predsjedničku ložu stadiona, novom trening-kompleksu dao je ime Johan Cruyff, i sve u svemu, pobrinuo se da kultni igrač, trener i nogometni mislilac, u životu kluba dobije mjesto koje zaslužuje. Na kraju popisa stoji natuknica o solidarnosti u kriznim vremenima: čim se razbuktala pandemija koronavirusa, Bartomeu je sve resurse kluba spremno stavio na raspolaganje zdravstvenom sustavu Katalonije.
 
PROMAŠENE INVESTICIJE
 
A svi su izgledi da će u povijest svejedno produžiti kao negativac koji je izdao identitet kluba. Kritičari mu predbacuju da je to činio sustavno, tako što je inflacijom ulaznih transfera podrivao temelje La Masije kao klupske tvornice talenata, koja bez problema opslužuje prvu momčad. Od reizbora u srpnju 2015. godine, Bartomeu je na tržištu regrutirao više od 30 igrača na koje je klub potrošio više od milijardu eura. Rijetki su opravdali očekivanja, a trojica su prst u oko prosječnom Kataloncu koji slovi za proračunatog i s novcem opreznog čovjeka, ako ne i škrticu. Prosječni Katalonac ponosan je na svoj “seny”, nešto kao generacijsku uravnoteženost, osjećaj dobre mjere, vjernost trezvenom sagledavanju svijeta. Više od 400 milijuna eura spiskanih samo na Dembelea, Griezmanna i Coutinha nemaju dodirnih točaka s takvim pogledom na svijet. 
Kolekcionarsku strast za gomilanjem skupih nogometaša publika bi možda i oprostila predsjedniku da je netko od njih zaista kliknuo s ostatkom momčadi. Nije se dogodilo. Prvi je izrastao u pristalog skandal meštra, drugi je kronično lišen samopouzdanja jedva dočekao da pobjegne na posudbu, dok se francuski “mali princ” izgubio negdje na ruti između Messija i Luisa Suareza. Ono što fanovi nikako nisu spremni oprostiti jest kampanja koju je Bartomeu perfidno zakotrljao kada je izvjesnoj agenciji za servisiranje društvenih mreža povjerio zadatak da na klupskim profilima pegla njegov imidž i pomalo blati vodeće zvijezde. Kada je vijest provaljena, igrači su priču doživjeli kao predsjednikovu izdaju.
 
Kada je ubrzo zatim krenulo cinkanje povjerljivih detalja pregovora o rezanju plaća uslijed naleta pandemije, igrači su to shvatili kao predsjednikovu objavu rata. Bartomeu više nikome nije poželjan partner, od gazde trofejne dinastije, dogurao je do statusa popularne mete. Od njega je pobjegla skupina najbližih suradnika u klupskom boardu, od njega se danas javno ograđuju igračke legende kluba poput Xavija ili Puyola, a Leo Messi u njegovoj blizini ne vidi izlaz iz noćne more u kojoj je zapeo, i čini sve da pobjegne u zagrljaj Pepu Guardioli. U raspletu ove priče za predsjednika postoji samo jedan izlaz, časna demisija i prije sljedećih predsjedničkih izbora (raspisanih za proljeće 2021. godine). A da bi odlazak bio podnošljiv, a povijest ostala nježna u procjeni predsjednikova lika i djela, Bartomeu će morati zadržati Messija po svaku cijenu. Ako ne novim rekordnim ugovorom, onda barem do isteka važećeg. Divan, veličanstven klub, rekao bi Lineker, ali u prvom redu šašav klub, ludnica.
 
 PRENOSIMO Jutarnji list FOTO Pau Barrena/AFP