Kad se 1980-ih godina kapitalistički svijet na razne načine odlučno uključio u nogomet, otkrivši nejgovu globalnu moć i posljedično financijsku snagu, tada su udareni temelji današnjem glamuroznom biznisu.
 
U posljednjem danu kolovoza zaključen je i ljetni prijelazni rok. Kao i obično, bilo je senzacionalnih transfera, ali i događanja. S obzirom na vrijeme medijskog ludila koje živimo, nije čudno kako je horor neuspješnog transfera španjolskog vratara De Gee u Real Madrid izazvao globalno najveću pažnju. Zašto najveću? U posve neuravnoteženom nogometnom biznisu više naime nije vijest kad se za igrača potroši i 100 milijuna eura. Prije dva ljeta Gareth Bale je toliko koštao Real, ali takvu senzacionalnu, tada, brojku nije opravdao. Logičnošću nogometne igre to se i ne može opravdavati, osim u slučaju jednog, možda dva igrača. U prvom slučaju radi se o Lionelu Messiju. Njegov transfer probio bi sve financijske zidove, ali bi je svatko opravdao s obzirom na to da Messi sigurno donosi ključnu promjenu odnosa na terenu. Cijena odštete bila bi ogromna (barem 200 milijuna eura), ali to bogatašima iz PSG-a, Manchester Cityja naprimjer, ne bi bio nikakav problem. Štoviše, glancalo bi njihovu taštinu. No transfer fenomena kao što je Messi prouzročio bi enormne financijske amplitude u mnogo širem biznisu od nogometa. U taj paket ulaze proizvođači sportske opreme, svejedno je govorimo li o Nikeu ili Adidasu, a koji imaju bitno veću ulogu u transferima i tijekovima nogometa nego što to obični gledatelji i pratitelji mogu i zamisliti. Razlog je logičan, enormni profiti, kako za njih, tako i za klubove i dakako igrače, a da o menadžerima ne govorimo. Oni su glavni generatori talasanja i stalnih mijena klubova, danas gotovo važniji od predsjednika klubova, pogotovo od direktora i trenera...
 
LM I CR
 
Danas se globalna javnost gotovo više i ne osvrće na situaciju kad Manchester United kupi neafirmiranog tinejdžera i plati ga 50 milijuna eura. Ona i ne registrira da Chelsea ima na popisu 30 igrača u Premier ligi, a da još 44 raspoređuje po europskim ligama i klubovima, trošeći mnogo novca na nejasne investicije i sinergije. Sve to javnosti je postalo kao “dobar dan”. Ona bi se, pored Messijeva, možda uzbudila još za transfer Cristiana Ronalda. Ne samo zato što bi Portugalac po istom ključu kao i Argentinac razdrmao nogometne odnose, već i zbog statusa proizvoda koji mijenja odnose na burzama jakih poslovnih brendova. Dok se oni ne budu micali, svijet nogometne tržnice više neće biti iznenađen cijenama. No svakako će globalno najviše odjeknuti folklor. To kako su Real i Man. United skuhali kašu De Gea, samo je dokaz bezobzirnosti klubova, još veće nogometnih posrednika, ali i lakomislenosti igrača. Zato što je u minutu poslije pola noći umjesto raja upoznao nogometni pakao, dakle zato što se dogodilo nešto dramatično drugačije, javnosti je to bilo izuzetno zanimljivo iako nije imalo veze s nogometom. Činjenica da je Keylor Navas, koji je trebao biti “žrtvovan” uime Realove želje (predsjednika Pereza) da dovede Španjolca na gol, dobio duplu plaću da bi prihvatio transfer u Manchester jest senzacionalno (sa 2 na 4 milijuna), ali ne toliko koliko podatak da je sjeo u privatni zrakoplov u madridskoj zračnoj luci i čak 10 sati u njemu čekao, sa suprugom i menadžerom, da iz ureda dva kluba dođe mig da je sve dogovoreno i polete! Još je gore bilo De Gei, koji je odjavio kuću u Manchesteru, jedva kriomice odletio iz Manchestera da sebe poštedi neugodnosti od navijača i medija, pa je u madridskom domu svoje djevojke dva dana iščekivao željeni rasplet. Zamislite kako je njemu bilo kad su mu u ponoć javili da neće igrati za Real, nego će se morati vratiti u okruženju Uniteda, s perspektivom da ne brani, nego cijelu sezonu “ispire grijehe” što se dogovorio s Realom. U klubu mu neće dati mira dok ne potpiše novi ugovor da bi si spasili odštetu, odnosno da u siječnju ne potpiše za Real i onda u lipnju bez eura Unitedu prijeđe na Bernabeu. S jedne strane Real mu je obećao čak 10 milijuna eura obeštećenja za “nelagodu čekanja”, ali s druge mu je izbornik Del Bosque poručio da neće ići na Euro ako ne bude branio u klubu!? Što mislite koji će interes pobijediti, financijski za ove aktere, ili onaj nogometni za trenera Reala i Španjolske?
 
Nestade nogomet
 
Gdje je u toj, i mnogim sličnim pričama prijelaznih rokova, nestao nogomet? Mnogi su analitičari skloni tezi kako je “kapitalizacija” nogometa bio početak kraja nogometa kakav smo poznavali do, simbolički gledano, osnutka Lige prvaka. Kad se 1980-ih godina kapitalistički svijet na razne načine odlučno uključio u nogomet, otkrivši njegovu globalnu moć i posljedično financijsku snagu, tada su udareni temelji današnjem glamuroznom biznisu. I dakako, glamuroznoj kakvoći nogometnog doživljaja. Više nije ključno pitanje klubovima dovući što više gledatelja na stadione, nego prioritet postaje prodavati što više igrača, posljedično privlačiti kupce dresova, klupskih suvenira, brendova povezanih s klubovima te, naravno, kao odlučni kapital, što skuplje prodati TV prava. Prihodi od ulaznica jesu negdje značajni (top klubovi), ali globalno gledano, u klupskim proračunima postaju sekundarno napajanje. Zato ne treba čuditi da se ulaznice za utakmice teško dobivaju, da se atmosfera na stadionima usmjerava u kontekst gledateljske, a ne navijačke perspektive, odnosno da je sve posloženo za okvir na TV ekranu, a ne tribine...
Liga prvaka, čiji je start uslijedio prije 22 godine, bio je očajnički čin UEFA-e da spriječi 20-30 najmoćnijih klubova da osnuju svoju zatvorenu ligu i nogometni kapitalizam privuku sebi, na štetu ogromne većine europske (i svjetske) nogometne obitelji. Prihvaćajući diktate elitnih, i u pravilu sebičnih klubova, UEFA je praktički tada priznala ono što danas živimo - podređenost biznisu. Manifestira li se ono kroz rijeke milijuna sponzora, prodaju TV prava, organizaciju velikih natjecanja, stvar je tehnike. No sve ono što dodatno oplođuje investirani kapital u nogomet, sve je to u prednosti pred logikom nogometnog natjecanja, statusa klubova i igrača, pravila i odlučivanja, iznad važnosti onog faktora za koji se tvrdilo da je svetinja - publike. Jedan od eklatantnih primjera takvog pristupa jesu prijelazni rokovi
.
Doslovna tržnica
 
U velikom istraživanju koje su proveli kolege u Španjolskoj, zemlji zaluđenoj nogometom, došlo se do zaključka da u medijima veću pažnju privlače vijesti o transferima nego ikoje druge. To je proizvelo naviku da se, želeći utažiti žeđ za takvim informacijama, počnu izmišljati priče o transferima, pumpati cijene, slagati nemoguće konstrukcije. Iznenađuje li to? Kad su na panel-diskusijama najboljih stručnjaka u Europi, koje povremeno organizira UEFA, istaknuti problemi struke i razvoja nogometa zbog opće opsjednutosti uprava, trenera, igrača, navijača, medija transferima, rečeno je da se takvo stanje nekako mora promijeniti. Nije se promijenilo već 20 godina, a znate zašto? Jer klubovima i svim akterima nogometa takvo stanje ustvari odgovara. Što je više transfera, veći je protok novca, a u njemu se uvijek za svoj dio, više ili manje zakače svi dijelovi hranidbenog lanca. Zato su klubovi pristali, iako nominalno gunđaju, pogotovo kad im izostane željeni rezultat, da se promijene termini prijelaznog roka. Nekad su se transferi odvijali unutar 7 do 15 dana ljetnog i (kasnije) zimskog mercata. Moglo se do ljeta kadrovski planirati, u tjedan dana finalizirati transfere, a treneri su početkom priprema uglavnom znali koga imaju na raspolaganju i kako se pripremiti za početak sezone. Korekcije su kadrovske vršene u zimskim mjesecima, sa 2-3 nova igrača. No kada se biznis zahuktao, prijelazni rok se širio, da bi sada praktički bio otvoren non-stop. Organizirani kaos u formiranju momčadi, pogotovo u dva ljetna natjecateljska mjeseca (srpanj/kolovoz) te dva zimska (prosinac/siječanj), dio je tog biznisa koji se nepisanim pravilima tržnice nametnuo nogometu i njegovim tradicionalnim vrijednostima i postulatima.
 
Naše pijace
 
Hrvatska je u tom kontekstu mala tržnica, ali tehnoloških sve sličnijih odnosa. I ovdje je transfer postao jutarnja i večernja molitva, a sve ostalo nogometno zbilo se koliko može unutar toga. Mnoge nelogičnosti HNL-a, kao i neregularnosti, korijen imaju u zakonima tržnice i njezinim benefitima. Postoji jedan veliki i nedodirljivi igrač, a to je Dinamo, koji se nametnuo snagom novca, geopolitičkog utjecaja i dominacije u HNS-u. Dinamo ostvaruje velike i male transfere, s njima ogromne profite, ali i kontinuiranu snagu privlačenja igrača iz Hrvatske i regije. Time Modri mogu sebi dopustiti luksuz da prodaju koga god požele, jer mogu dovesti koga god požele (i) da budu “zakon” u HNL-u. Oni nameću financijske parametre, pumpaju ili smanjuju cijene i posljedično diktiraju odnose u nogometu, kvote stranaca, posudbi i slično. Oni mogu skupiti 100 igrača, oslabiti suparnike i posudbama ih jačati kako oni misle da im odgovara. U ovoj priči ne govorimo o svekolikim dobrim (jačanje) i lošim načinima kako se koristi ta opća dominacija (naprimjer ismijavanje HNL-a odnosom s Lokomotivom), nego o tome koliko je institucija prijelaznog roka postala presudna (i) u smislu HNL-a. Dinamo je najviša dimenzija u tom kontekstu, ali svaki je klub sličnih tehnologija djelovanja, dakako s proporcionalnim manjim ili nikakvim transfernim uspjesima. Rezultati na terenu samo potvrđuju kako se to onda reflektira na natjecanje klubova, odnosno na temeljni smisao nogometa, neizvjesnost. Ona je u HNL-u kategorija u odumiranju...
 
PRENOSIMO Sportske novosti, piše Robert Matteoni, foto sportske-jutarnji