Marić  ima tri sina (Ante, Ivano i Matko), skrbi o trojci ženine sestre Helene, koja je prije dvije godine iznenada ostala udovica. Svi se hrane kod mame Željke... Bruno i šestero djece, najstariji ima jedanaest godina... 
 
Tko su ti primitivci koji zbog jedog kaznenog udarca mogu prijetiti smrću njemu i djeci.
 
Bez obzira na to što na stadionu Poljud ima više od devedeset kamera koje nisu uspjele identificirati počinitelje »hrvatskog ponosa«, kukastog križa (cijena je jedan bod, 100.000 eura i dvije utakmice vatrenih bez publike, hvala Bogu, bez publike...), Komisija za suce IO HNS-a mora pod hitno tražiti da se u sve »tunele«, a to je put od terena do svlačionice, instaliraju kamere.
 
Barem ćemo saznati (valjda i kazniti) tko su te »junačine« koji šamaraju suce. U bivšoj državi najpoznatiji »tuneli« bili su u Skoplju (pitajte Ćiru dok je vodio Rijeku 1980.) i Titogradu.
 
Svjedočio sam sveopćoj tučnjavi na zelenom travnjaku u Skoplju i »cipelarenju« riječkih nogometaša (udarao je tko je stigao) u Titogradu. Kasnije optužen da pišem »sportsko-političke pamflete«. Samo Bruno Marić zna kako mu je bilo u utrobi Poljuda.
 
Tko ga je navlačio za uši, držao za nos, šamarao, udarao nogom u stražnjicu... Ali, sve je to ništa prema prijetnjama smrću. Njemu i njegovoj djeci. Strava i užas. Zbog jednog kaznenog udarca? Festival divljaštva. Nije problem u tom »penalu«, već u činjenici da su ljudi u »odijelu i kravati«, firmate, naravno (ugledni odvjetnici, privrednici), skinuli maske... Pokazali pravo lice – kanibalizma.
 
Bruno Marić je u Splitu napravio glupost, u njega je odmah pucao »sokol« Mateo Beusan, uredno u službi jačega (?), čovjek čije su procjene toliko dvojbene, klupski obojene, da mu apsolutno ništa ne vjerujem.
 
Čak ni to da je bio jedanaesterac za Rijeku u susretu s Interom. Jer, nije postojao. Beusan je, dakle, razapeo na križ jadnog Marića, ruzinavim čavlima, a onda navali narode... Nije prvi put da Marić vidi ono što se nije dogodilo, i obrnuto (jedanaesterci, naravno), da je tvrdoglav u pojedinim situacijama, uvjeren da je u zviždaljki velika moć. Ali i hrabar do boli. Do samospaljivanja na Poljudu.
 
Marić  ima tri sina (Ante, Ivano i Matko), skrbi o trojci ženine sestre Helene, koja je prije dvije godine iznenada ostala udovica. Svi se hrane kod mame Željke... Bruno i šestero djece, najstariji ima jedanaest godina... Tko su ti primitivci koji zbog jedog kaznenog udarca mogu prijetiti smrću njemu i djeci. Zbogom, pameti. I još uvijek kokodaču na Poljudu, umjesto da se mole neka se zemlja otvori i u nju propadnu od stida.
 
U Mariću i »penalu« dobili su potvrdu diktature – Zdravka Mamića i cijelog Izvršnog odbora HNS-a na čelu sa Davorom Šukerom, koji sistematski uništava Hajduk. Jednim penalom uništen je četverogodišnji rad (?). Ne znam kako će se provesti suci na idućim utakmicama ako Hajduk na Poljudu ne bude pobjeđivao. Riječani dobro znaju kako je bilo prošle godine u Dugopolju. Ludilo navijačko i greška sudačka (poništen gol), a sudac Jović nije prekinuo utakmicu na zamolbu šefa osiguranja, kako bi svi živi napustili stadion...
 
Kakav tjedan nogometni. Nije bilo samo golova (jedan u 450 minuta, pet utakmica), i to u vlastitu mrežu (Split). Dobili smo i novog izbornika u Anti Čačiću, kojega je nacija dočekala s oduševljenjem... Iako su svi davno znali, nitko nije vjerovao da se to, ipak, može dogoditi. Čovjeku su dali ugovor do 2018. godine. Cirkus se nastavlja, ali pretjeruju oni koji više ne žele navijati za Hrvatsku.
 
Navijao bih za Hrvatsku da je izbornik Karamarko ili Milanović, odnosno da na klupu sjedne sama predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Zapravo, ustoličenje Čačića je – ista stvar. Čačić će pričati, a igrači raditi po svome. Barem se nadamo. Teško Čačić može nekoga uvjeriti da nije Mamićeva marioneta. Ajme meni, nije mi dobro, pjevali su riječki navijači u neka tužna vremena.
 
P.S. Iz povjerljivih izvora saznao sam da je otkaz dobila pedagoginja (honorarna), Edita Stilin, a da će novi pedagog biti Dario Knežević. Navodno mu je ponuđen drugi posao, Močinićeva tjelohranitelja... Keku je najvažnije da više neće morati razmišljati o kapetanu. Malo ozbiljnosti? U hrvatskom nogometu kao da su svi na – bijelom.  
 
PRENOSIMO Novi list, piše Orlando Rivetti, foto Sergej  Drechler/NL arhiva