Po nalogu odjela za Bogoštovlje i nastavu br. 5.673, od 13. svibnja 1892. gimnastika postaje obligatnim predmetom u pučkoj školi tadašnje Hrvatske. Bilo je to 4 godine prije prvih obnovljenih OI u Ateni 1896. godine, što valja zahvaliti poticaju J. Strossmayera, ostvarenju I. Kršnjavog i provedbom I. Tomašića.
 
U monarhiji Habsburga Hrvatska je  rasla je s olimpijskim pokretom, a ideje koje je promovirao Pirre de Coubertaine slijedio je Juraj Strossmayer. Naredio je tadašnjem, da kažemo, ministru prosvjete Izidoru Kršnjavom da pronađe osobu koja će se upoznati s naprednim idejama Europe u prostoru sporta i tjelovježbe. Izabran je Ivan Tomašić, nestor hrvatskog učiteljevanja. Iste godine kad su održane prve moderne igra u Ateni (1896.), obogaćen iskustvom napredne Europe1, izdao je prvi priručnik pod nazivom Gimnastičke igre, vježbe za gimnastiku tijela i duha. (Tisak i naklada knjižare Hartman (Kugli i Deutsch 1896.)  
 
Povijesne okolnosti Hrvatskoj nisu bile naklonjene ni u čemu pa ni u sportu. Iz civilizirane Austro-Ugarske monarhije, gubitnice Prvog svjetskog rata, (1918.) voljom velikih sila Hrvatska je kao sastavnica ratnih gubitnika  pripojena balkanskoj monarhiji A. Karađorđevića, a 1941. doživjela je sudbinu NDH koja, kao i sve države na osvajačkom Hitlerovom putu od Berlin do Moskve, nije nastala voljom naroda, što je povijesno zlorabljeno i ideološki jednostrano prikazano.2
 
Nakon Drugog svjetskog rata, građanske vrijednosti su doslovce destruirane, a s njima je nestao odgojni fenomen tjelovježbe. Ljudi revolucionarnog vremena obvezne vježbe u školi proglasili su drilom i zamijenili ga sportskim igrama uz masovne akcije s parolama:  svi na kros, svi na planine, svi na more da bi svi otišli, da ne kažemo gdje? Tjelovježba (gimnastika) je prestala biti vrst sportske pismenosti, a Hrvati su, osobito bez obvezne gimnastike i tjelovježbe, postali tjelesno „nepismen“ narod. Pismenost se ne ući da bi netko postao pisac, pa ni „sportska pismenost“  nije potrebna da bi netko postao sportaš; ona je (sportska pismenost) naprosto bila zamišljena da bi mladost odrastanja vladala mišićima svojeg tijela. U nas nitko ne pokušava ustanoviti abecedu sportske pismenosti (jedan sklek, jedan zgib, kolut naprijed i nazad, stav na šakama) što bi bio minimum zahtjeva za prolaznu ocjenu nakon završene osnovne škole. Nije li to jedan od razloga zbog kojeg je izvorni olimpizam prestao biti  filozofija koja bi usmjerila mladež prema zdravom načinu života i rada u smislu apela: altius, citius, fortius. Geslo je osmislio francuski dominikanac Henry Didon u izvornom smislu značenja: brže (Citius) u živosti duha, više (altius) u moralnom pogledu i snažnije (fortius) u životu uopće. O tom životu vjerodostojno svjedoče Olimpijade ili četverogodišnje razdoblje čija je kruna označena Igrama i prepoznatljivim napretkom svega što koristi sport u ostvarivanju vrhunskih rezultata na jednoj strani da bi na drugoj strani mladež ostala zanemarena u tjelesnom razvoju.
 
Posljednje romantičarske Igre održane su u Helsinkiju 1952. godine3, da bi četiri godine kasnije u Melbourneu (1956.) tehnologija dala prednost natjecateljima tehnički naprednih zemalja. Bacači dobivaju kugle smanjenog volumena za istu težinu. Aerodinamski se modificira koplje (Heldovo). Javljaju se sintetički materijali i primjenjuju se znanstveni dometi u: biomehanici, u farmakologiji, prehrani i u procesima intervalnih treninga. Od tih igara pa do pada Berlinskog zida sve su igre bile neizbježni dijelovi političkih, gospodarskih i inovativnih sudara razvijenog zapada i blokovskog istoka. Kad se javila uporaba sintetiziranih hormona u proizvodnji mesa i zaštita bilja od kukaca pesticidima i korova herbicidima svijet je postao žrtva suvremene tehnologije. Korištenje farmacijskih sredstava u oblikovanju i snazi mišića, kao i u mogućnostima odlaganja umora u korist produženog naprezanja uz otupljivanje osjećaja boli, sport je postao eksperimentalni poligon za provjeru stupnja dosezanja granica snova u natjecateljskim oblicima svih sportova. Veliki broj sportova, sportaša i predstavnika medija od olimpijskih su igara napravili niz projekata kojima godišnja doba, zbog izgrađenih zatvorenih prostora, nisu bili smetnja za održavanje natjecanja preko cijele godine što je uvjetovalo profesionalne obveze.  
 
Najveća vrijednost OI je ideja koja okuplja sportaše svijeta kao natjecatelje i publiku kao gledatelje neovisno o rasi, spolu, vjeri i svjetonazoru. Sve ostalo je upitno ili upitno je sve što se odnosi na doping i na odnos amaterizma koji je dugo bio lažan i profesionalizma u kojem uspjeh u životu postaje često vredniji od samog života. Riječ je naprosto o tomu da sportaši sve manje postaju uzori rada, discipline i odgovornosti koje valja slijediti, a hrpetina neprivilegiranih skupina u sadašnjem sportu traži nadoknadu osobnih neuspjeha tako što im predstavnici sporta, ako uspiju pobijediti, čine predmet radosti i oduševljenja a ako iznevjere njihova očekivanja postaju predmet omalovažavanja i povod za destrukciju svega što ih u datom trenutku okružuje ne pružajući otpor. Konstataciji vjerno svjedoče mjesta dočeka slavodobitnika nakon kojih pločnici ostaju pokriveni odbačenim žvakaćim gumama, izgaženim limenkama i bocama različitih napitaka. 
 
 Kao što je sve teže obuzdati navijače, tako je gotovo nemoguće kontrolirati komercijalizaciju sporta što je posljedica hiperprodukcije kojom se stvara potrošačka histerija; ona više ne pati, kad je u pitanju odijevanje, od skupih i elegantnih odijela. Tenisice, majice, trenirka ili traperice postali su univerzalna odjeća koju je promovirao sport svojim planetarnim dimenzijama. Mladež oblači ono u čemu nastupaju  popularni sportaši uz slogane proizvođača koji se jednako natječu svojim sponzorskim prisustvom na tržištu. Uz takav se način oblačenja javlja i način života okrenut očekivanjima pa se mladež sve više okreće igrama na sreću i proizvođačima piva koji sve agresivnije prate sport. Nisu li to samo neka od pitanja  zbog kojih olimpizam umjesto jasno označenim putovima jačanja duha i tijela postaje sredstvo u kojem uspjeh u životu postaje sredstvo koje se ne bira da bi se postigao cilj.  
 
Komercijalizacija sporta odavna je poznata i nitko više nije u stanju pojavu Council of Physical Recreation zaustaviti što je započet 1983. godine da bi ovladao tržišnom ekskluzivom prava na reklamiranje proizvoda (Vidi: K. Džeba i M. Serdarušić, Sport i novac, str. 7.) kojima su se pridružili, prvo, Adidas i Mc. Cormackove agencij IMG; one više nisu usamljene u međunarodnoj konkurenciji pokroviteljstva nad brojnim sportskim priredbama u kojima se ne natječu samo sportaši nego i proizvođači. Komercijalizacija kao i birokracija što budu više kritizirane sve će više i nezaustavljivo napredovati. Suvremeni sport uz Olimpijske igre, SP i EP u nogometu, ima tendenciju Shawbusinessa, korištenja slobodnog vremena i sve više igara na sreću uz sve prisutnije reklamiranje napitaka, sportske kladionice, pa i poker.
 
Ozbiljne su to teme koje je zanemarila sociologija sporta, pa gotovo da svaki novinar, komentator, pa i brojni javni djelatnici umjesto doktrinom raspolažu osobnom, da kažemo, sociologijom sporta. Nitko više nije siguran u tumačenju njegovih složenih sadržaja u aspektima bioloških ili javnih potreba, kao ni u  javnim aspektima zdravstva zaduženom za promicanje načina života.
 
 PIŠE Željko Mataja, sportski teoretičar i publicist, član HZSN
 
----------------------------------------------------------------------------- 
1 Ivan Tomašić se upoznao s vodećim pedagozima svojeg vremna: Guts-Muthzom, njemačkim sistematizatorom gimnastike, Piere, Henric  Lingom, švedskim pedagogom, J.H. Pestalocijem švicarskim pedagogom i drugim zagovornicima sustava tjelovježbe u svojim zemljama.
2 Ante Pavelić je bio terorist označen Poglavnikom i bez volje naroda postavljen uz ustupke fašističkoom režimu.
-----------------------------------------------------------------------------
3 Prve poslijeratne Igre održane su Londonu 1948. godine kao XIV po redu. Više ih je obilježila radost druženja, a nešto manje izazovi natjecanja. Posljednje OI između dva rata održane su u Berlinu 1936. godine, a za ratnih  godina (1940. i 1944.) nisu održane.
…………………………………………………………………………………………………………………