Može li dvorana koštati više nego stadion? Može, može u Hrvatskoj. Može li se veliko rukometno natjecanje odigrati bez da se grade velebni hramovi? Može, ali u Austriji i Švedskoj. Koliko košta promocija Hrvatske? Neprocjenjivo. Baš je ta stavka ključna u odgovorima o tome trebaju li nam sljemenske avanture i svjetske smotre rukometaša.

Kad se organiziraju olimpijske igre, najveća stavka je ona za sigurnost jer to je zrakoprazan prostor u kojemu svaki organizator može zamračiti lovu. A politika će sve potpisati jer tko bi si lud dopustio opciju po kojoj bi izbio skandal, a, recimo, London - u kojemu će Igre biti za dvije godine - odlučio je skresati troškove sigurnosti. I onda nešto što košta realno dva u tren poskupi na šest. A i dalje košta dva, pa četiri negdje nestane.

U Hrvata pitanje sigurnosti još nije stiglo na meni, ali zato i dalje trubimo o promociji, valjda jer smo iskompleksirani, pa nam je važno da “utrku sa Sljemena gleda 300 milijuna ljudi”.

O čemu bi se dalo diskutirati. Recimo, kad je Barcelona prije mjesec i pol dana gostovala u Zagrebu u sklopu košarkaške Eurolige, taj događaj nije “savršeno, sa sjenama igrača na parketu” prenosila naša javna televizija. Ali su je u izravnom prijenosu mogli gledati u SAD-u i u Kini. Uz dobar dio Europe, pa nešto Afrike, Južne Amerike. Hoćemo o brojkama gledatelja u milijunima? Nećemo, malo je bedasto.

Sve ovisi kako se čarolija servira često površnoj javnosti. Ovih dana se zatvorila, pa privremeno, valjda privremeno otvorila, nisam shvatio, Arena. Najveća i najskuplja dvorana koju je ikada itko uspio izgraditi, koja će konačno stajati više od 200 milijuna eura. Otvorena za potrebe SP-a u rukometu ta je dvorana odmah dobila epitete, prvi je bio “rukometna”, iako ona to nije. Pa i konačno “sportska”. Iako ona to nije.

Otkako je puštena u pogon, u gotovo dvije godine ta je Arena deset posto svog sadržaja prepuštala sportu. Ali kad se zatvorila - jer je negdje zapelo na relaciji investitor - država - Grad - Holding, a zapelo je jer je u trenutku nadahnuća netko pametno zaključio “što su tu milijuni otplate za promociju našeg ponosa” - onda je cijeli eter postao zatrpan izjavama iz sportskog miljea. Kako ćemo bez Arene?

I nitko, baš nitko nije okrenuo broj Željka Samardžića i pitao ga što on misli o zatvaranju Arene. Ili broj nekih drugih “Željka Samardžića”, čast iznimkama, koji su ovo zdanje punili puno češće, čak deset puta češće nego je to radio sport.

A problem Arene, problem te skupocjene dvorane nije u pjevačima, grupama, dinosaurima, vratolomnim plesačima ili svemu što bi komercijalno moglo napuniti dvoranu. Arena, bilo koja svjetska Arena, može opstati samo ako je puni sport.

I tu je netko napravio previd. U toj dvorani nije se mogao igrati vaterpolski EP, a iako je “rukometna”, pomoćna dvorana, koja je dodatno izgrađena, nije rukometna, ta dvorana jedva je košarkaških proporcija, idealna je valjda samo za pilates. Netko je to u projektiranju zaribao, Arena nije multifunkcionalna dvorana, ono što se ove godine bude platilo i izgradilo za Ice Fever, rapsodiju Medveščaka u četiri utakmice EBEL-a, sljedeće zime morat će se raditi i platiti ponovo. U Areni se ne može odigrati niti teniski Indoors jer se u pomoćnoj dvorani može samo rastezati.

A ključno pitanje, majka svih pitanja, nakon svakog događaja jest rashod i prihod. I ako stavke nisu u zelenom, pustite promociju ili sigurnost, onda je događaj upitan. I svrha njegova održavanja.

Arena neće biti u funkciji u kakvoj bi mogla biti dok sport ne dobije u njoj svoje termine. Ukoliko menadžment Arene ne shvati da u njoj MORAJU iz tjedna u tjedan biti i hokejaši, i rukometaši, i košarkaši. I to u punom opsegu. Da unutra gledamo okršaje u košarkaškoj Euroligi, rukometnoj Ligi prvaka, u oba sporta i regionalne obračune jer imaju ili bi mogli imati malo veću sportsku težinu od popularnog EBEL-a, pa sutra odbojku ako je bude, pa i mali nogomet, zapravo sve što se u dvorani može igrati. I što može biti gledljivo. A u današnje vrijeme sve je zanimljivo. Ako imate dobar PR.

Recimo, što mislite o mjesec dana reklame iza dnevnika javne televizije za vašu haklersku ekipu koja ima neviđen dvoboj protiv škvadre iz susjednog kvarta. Nitko ne bi došao gledati? Jeste li sigurni? Bilo bi ih pet tisuća u dvorani, sto posto. Kao na ženskom slalomu.

Tvrtko Puljić, Sportske novosti

Po čemu ćete pamtiti sportsku 2010. godinu u Hrvatskoj, ali mimo rezultata, medalja, rekorda, dosega Blanke Vlašić, Ivice Kostelića, vaterpolista, veslača, rukometaša...?


- Godina 2010. doista će, osim po rezultatima, za nas, za HOO, a duboko sam uvjeren i za cijeli hrvatski sport ostati ubilježena kao povijesna, koliko god to ovako izrečeno zvučalo pretendenciozno. To je stoga što smo ostvarili dva od nekoliko najbitnijih strateških ciljeva. Prvi je bio što smo nakon šest godina nastojanja i pregovaranja potpisali ugovor s Ministarstvom obrane RH kojim se otvara mogućnost s jedne strane upošljavanja vrhunskih sportaša u Oružanim snagama. To je model koji je poznat u europskim državama. Ujedno se omoguæava korištenje cijelog niza objekata koje Hrvatska vojska posjeduje i koje su iznimno dobro opremljeni. To više nema veze s vojskom kakvom su je ljudi nekada doživljavali. To je na razini hotela s tri zvjezdice i jako dobro opremljeno. U tom ćemo okviru riješiti sve borilačke sportove kroz Hrvatski centar borilačkih sportova u Kovčani na Lošinju te Hrvatski olimpijski jedriličarski centar u Lori u Splitu. To je prvi put da će naši jedriličari, koji su svjetski vrh, dobiti bazu za rad. Drugi strateški cilj je dobivanje koncesije za sportsku televiziju. Moram to istaknuti, i uz veliku pomoć Sportskih novosti, koje će nam biti partner u tom projektu. Treći nam je cilj bio održati u gotovo nemogućim uvjetima razvojne programe, a mi danas u njima imamo 389 sportaša i sportašica iz 37 sportova, 72 trenera iz 36 sportova. To je ujedno i odgovor svima koji često znaju bez znanja koristiti sintagmu da u našem sportu “ne postoji sustav” da takvo što nije točno. Sve osvajači medalja tijekom 2010. godine prošli su kroz taj sustav. Niti jednu nije osvojio sportaš ili sportašica koji nije u našim programima.

Na jedno se sportaši, savezi i klubovi uvijek žale - manjak novca. To je vjerojatno problem koji će uvijek postojati, ali postoji mišljenje da država ne čini dovoljno, da ne odvaja dostatno za sport, jedinu djelatnost kojom se možemo ponositi i u kojoj smo dva desetljeća kompetitivni svijetu. U tom su pogledu oči uvijek uprte u Vladu RH. Vi ste bili svojedobno premijer, pa se možete staviti i u ulogu u kojoj se danas nalazi Jadranka Kosor. Ima li Vlada RH sluha za sport, malo jačeg i većeg od slanja protokolarnih čestitki povodom osvajanja medalje ili dočeka sportaša?

- Teško je naći državu za koju bi se moglo reći da nema novčanih problema. Imate i u SAD-u rasprave o gospodarskom rastu, o ulaganju 600 milijardi dolara za poticanje gospodarstva, sanaciju banaka, da je američki deficit golem. Naravno, mene puno više brine hrvatski deficit nego američki, ali hoću reći teško je naći državu u kojoj javne financije mogu pokriti baš sve što ljudi zažele. S druge strane, hrvatska država je uvijek u ključnim trenucima, neovisno tko bio premijer, pomagala hrvatskom sportu ako je došlo do ugrožavanja njegova djelovanja. Naravno da se može izdvajati više, mi i mislimo da se treba izdvajati više. Kada kažem više, to čak nisu ni za naše uvjete neki veliki enormni iznosi. Proračun HOO-a za 2011. trebao bi biti oko 128 milijuna kuna. Da je on 200 ili 300 milijuna, uzmite to u odnos prema iznosu državnog proračuna u cjelini koji iznosi 120 milijardi kuna, to je zapravo izdvajanje praktički u promilima. Ono za što se mi zalažemo nije izravan unos novca iz državnog proračuna, već povećanje iznosa od igara na sreću. Zato što se kladionice, igre na sreću u konačnici i generiraju iz sporta i zato što to praktički i najmoralnije. Meðutim, mi danas imamo puno veće novčane probleme na razini klubova, a ne saveza.

Najeklatantniji u nizu takvih problema, a protezao se cijele prošle godine je KK Cibona. Jedan veliki klub iz tog sporta je gotovo propao, KK Split. Opasno na rubu propasti je plesala i Cibona...

- Tu treba razdvojiti dvije stvari. Sportsko djelovanje kluba od onog organizacijsko-financijskog. Sportska može biti bolja ili malo lošija, ali Cibona neće nikad neće prestati biti ikona hrvatske košarke. Pravi problem leži u drugoj sferi, organizacijsko-financijskog. To vam je kao doma, moraju se izbalansirati prihodi i rashodi. Ne možete trošiti više nego što imate. Definitivno su neki transferi za ovu državu bili preskupi. Neki su stranci bili plaćeni nekoliko puta više od najbolje plaćenih ljudi u hrvatskom gospodarstvu.

Postoji, međutim, bojazan od presedana. Ukoliko danas-sutra neki drugi klub-ikona zapadne u probleme, opet će se sanirati novcem poreznih obveznika, a da istodobno nitko nikad ne postavlja pitanje odgovornosti. Danas se Cibona sanira, ali nitko više ne postavlja pitanje tko je napravio silan dug i postoji li onda i kazna?

- Slažem se apsolutno. Zato smo i inicirali promjenu statusa Zakona o udrugama. Želimo da se organizacijska forma saveza i klubova definira na drukèiji način. Ako imate jasnu i nedvojbenu odgovornost menadžerskih struktura u tvrtkama, pa članova nadzornih odbora, ne vidim nikakvog razloga da ista odgovornost mora postojati u nadzoru i vođenju klubova. Neki od naših klubova, da su poduzeća, bili bi među prvih 1.000 u Hrvatskoj po ukupnim prihodima. Tu se radi o velikoj količini novca. Imate slučaj u Engleskoj gdje su predsjednici klubova odgovorni vlastitom imovinom i teško se onda netko baš igra s novcem.

Nedavno je Lino Červar govorio da je “sport ujedno i kultura”. Na žalost, baš je toga bilo malo ili nimalo u nedavnoj promidžbi za predsjednika HNS-a, pa na Skupštini. Da ne govorimo da su istupi nekih čelnika iz nogometa, koji ipak zaokuplja najviše pozornosti, istupi Vlatka Markovića, Zdravka Mamića elementarna negacija kulture, a onda i sporta te nude najširoj javnosti izrazito negativnu sliku sporta. Jasno nam je da HOO ne može utjecati na nečije ponašanje, ali možete li vi kao sportski dužnosnik nazvati, upozoriti druge dužnosnike na krajnje negativan učinak takvog ponašanja, vulgarnog rječnika?

- Ne možemo napraviti puno ili ništa, ali je istina da se to reflektira na negativnu percepciju sporta, poglavito nogometa, na ovim prostorima. To je nepopravljiva šteta. Na žalost, živimo u zemlji u kojoj je pristojnost znak slabosti. To je zapravo kulturološki i civilizacijski problem. Ja se, moram priznati, ne snalazim baš previše u takvim društvima jer mislim da sam pristojan čovjek, a to se često ne tumači kao prednost. Ljudi će jednostavno morati shvatiti jednog trenutka da to što rade ne da nije u korist “mojeg” kluba ili sporta ili reprezentacije, već nije u korist hrvatskog sporta u cjelini. Pa ni imidža Hrvatske u svijetu.

Nogometna Liga 16 po vama je prevelika ili taman?

- To je doista pitanje za struku. Činjenica je samo da ima i pozitivnih strana u smislu velikog odljeva igrača u inozemstvo. Shvatljivo je zašto idu, u Hrvatskoj nema kluba koji bi nekog igrača mogao platiti 9 ili 10 milijuna eura, recimo. No, zato s druge strane, imamo hiperprodukciju igrača. Ode neki Lovren, pa se javi neki Vrsaljko, pa Ante Vukušić. Ono što bi bilo dobro je da svi ti mladi sportaši dobiju priliku ili da se napravi nešto što ima košarka koja ne dopušta na terenu u istom trenutku nastup više od dva stranca.

Koji vas je sportski rezultat prošle godine najviše razveselio?

- U Vancouveru na ZOI kad je Ivica Kostelić osvojio dvije medalje. Ne samo zbog tih medalja. Iznimno ga cijenim i zbog njegovih ljudskih kvaliteta. Zbog činjenice da je unatoč svih zdravstvenih problema, uspio sve nadvladati i vratiti se. Divim mu se i zato jer, znate, netko tko obavi artroskopiju, a 10 dana kasnije skija na Sljemenu... I on je mogao reći “neću, ne mogu, boli me”. No, on ima osjećaj odgovornosti i prema svojem gradu i reprezentaciji, prema državi. To je nešto što čini razliku izmeðu sportaša i vrhunskog sportaša.

A rastužio vas je...?

- Najviše mi je bilo žao što se nismo kvalificirali na nogometno SP. Posebno kada sam vidio tko je sve ondje i kako nastupao.

Je li vas Jakov Fak razočarao? Odlaskom pod slovenski stijeg?

- Na neki način da. Zato što vjerujem u drugi sustav vrijednosti i ne mogu si osobno zamisliti razlog zbog kojeg bih napustio svoju zemlju, promijenio državljanstvo. Mislim da to čovjek ne radi pa čak ni na uštrb svoje karijere. Doduše, mislim da njegova karijera ne bi bila ništa lošija da je ostao u Hrvatskoj, imao nekog drugog trenera. To je bio pritisak, način da se njega tamo pridobije. Tu nije bilo povratka.

Želite reći da je bilo pritiska sa slovenske strane?

- Neki ljudi iz Slovenskog skijaškog saveza su to vrlo suptilno odigrali. Neka im to služi na čast. Mi smo učinili sve, naša je savjest potpuno mirna, ali očito je presudilo nešto drugo. Jakovu želim svaku sreću, iako mislim, a to sam mu više puta i rekao, da mu to nije najbolji posao u životu.

Možemo li očekivati da Hrvatska u 2011. konačno prestane biti jedna od posljednjih europskih država koja nije riješila status vrhunskih sportaša u vidu mjesečnih naknada najboljima od najboljih, poput osvajača olimpijskih medalja, SP, EP?

- To je jedan od naših strateških ciljeva. Te su naknade neki ljudi namjerno i na štetu hrvatskog sporta nazvali mirovinama. Veæ ta riječ “mirovina” odmah stvara konotaciju gdje je nemoguće raspravljati na normalan, analitički naèin. Demistificirajmo to. Uopće se ne radi o mirovinama! Uopće se ne radi o novcu koji se isplaćuje iz Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Uopće se ne radi o novcu koji ima ikakve veze s mirovinskim sustavom, u bilo kojoj formi. Dakle, svatko tko spominje, piše “mirovine”, to radi samo na štetu hrvatskih sportaša. Zašto postoje takvi sustavi nagrada i zašto ih druge države već imaju? Danas sportske karijere počinju vrlo rano. U sustavima HOO-a mi danas pratimo djecu već od 12. godine. Sustavi treninga su takvi da je strahovito teško paralelno pratiti sustav obrazovanja i razvijati se kao vrhunski sportaš. Dugotrajna su izbivanja iz mjesta boravka. Primjerice, naši skijaši su godišnje više od 200 dana izvan mjesta stanovanja. Nemoguće je, dakle da pohađaju školu. Sportaši dvaput dnevno treniraju, putuju, nastupaju, žrtvuju i svoje slobodno vrijeme, a još bi nekako trebali pronaći način za obrazovanje. Teško, vrlo, vrlo teško. A onda, nakon završetka sportske karijere, godina je već 35 ili 36. Oni koji se nisu bavili sportom već imaju 10-15 godina radnog staža, poslovnu karijeru, a bivši vrhunski sportaš je na životnoj prekretnici. Puno je dao za svoj sport, za svoju zemlju, ali egzistencija mu je, objektivno gledano, ugrožena. Dalje, u vrlo malo sportova moguće je zaraditi za “život nakon sporta”. Nekoliko desetaka nogometaša, košarkaša, možda koji rukometaš i to je to. Vrhunski, svjetski veslač, judaš ili jedriličar to neće moći. Postoji onda neka društvena obveza kojom ćemo reći, “OK, to je naknada što ste za svoju zemlju osvojili olimpijsku medalju, ovaj ili onaj naslov”. Olimpijska medalja koja za Hrvatsku znači jako puno, ali u materijalnom pogledu za sportaša ona ne znači de facto ništa. Od te medalje ne može živjeti. Mi ćemo taj svoj strateški cilj ostvariti, ne odustajemo od njega.

Hrvatski olimpijski odbor je nedavno dobio 15-godišnju nacionalnu koncesiju za TV kanal kojeg ste nazvali Sportska televizija. Ona bi trebala poćeti s emitiranjem sredinom travnja, u početku 12 sati dnevno. No, tko će na toj televiziji raditi, što će te emitirati? Konkurencija je 'strašna’, postoji cijeli niz TV postaja s kvalitetnim, vrhunskim sportskim sadržajem. Najgledaniji sportski sadržaj će te dosta teško dobiti, a možda nećete niti ići na takvo što poput EP, SP, Lige prvaka, Premiershipa...

- Točno, ali 12 je godina prošlo između dva prijenosa utakmice ragbijaške reprezentacije. Da nije bilo Plesa sa zvijezdama, kada bi ljudi u nas vidjeli Martinu Zubčić koja je osvajačica olimpijske medalje itd. Judašica Barbara Matić je naša najveća sportska nada, a nju nitko nikada nije vidio na televiziji. To vam samo govori o zapostavljenosti nekih sportova koji su ravnopravni članovi naše olimpijske obitelji. Mi smo jaki u pikadu, bilijaru, boćarska smo svjetska velesila. Znam, ljudi će reći nije to Liga prvaka, OK. Analizirali smo strukturu prijenosa na Eurosportu u kojoj među 10 sportova koji su najzastupljeniji su baš bilijar, pikado, poker... Mi želimo ljudima ponuditi nešto drukčije. Ja tu vidim Martinu Zubčić kako vodi emisiju o taekwondou, Gorana Ivaniševića emisiju o tenisu, Zvonu Bobana o nogometu.

Televizija je međutim i najskuplji medij...

- Nedvojbeno, i zato je tu najbitniji marketinški dio. Pri kraju smo pregovora s McCann Ericsonom kao jednom od najboljih svjetskih marketinških tvrtki. Razgovaramo s Hrvatskom lutrijom koja bi dobila cijeli niz prostora za svoje potrebe. Očekujemo da sigurno prve 2-3 godine taj projekt neće biti profitabilan, ali nakon toga definitivno hoće.

Koliko ste ljudi tu zamislili uposliti, je li kupujete tehniku?

- Ne, ne, cijeli projekt se temelji na tomu da vi danas u Hrvatskoj imate niz tvrtki koji imaju svoj studio, opremu, režiju i od kojih se to onda iznajmljuje. To je naš pristup. Mi sami ne mislimo ulagati u tehnologiju i opremu. Osim toga, imamo već i predugovore s regionalnim televizijama koje mogu za nas obaviti prijenose. primjerice Varaždinska ili Dubrovačka televizija.

Na velikim natjecanjima poput ljetnih i zimskih OI, tu teško da će biti Sportska televizija?

- A ne, ne, varate se. Naš prvi cilj je dobiti TV prava za ZOI u Sočiju 2014. Mislimo tu koristiti našu poziciju što smo dio MOO-a, već smo se najavili i na razgovor Jacquesu Roggeu, predsjedniku MOO-a kako bi razgovarali baš o Sportskoj televiziji. Njima je to vrlo zanimljivo jer je HOO prvi nacionalni olimpijski odbor sa svojom televizijom. Imat ćemo potporu MOO-a i naš je cilj da ZOI u Sočiju 2014. budu naše!

To znači da izlazite u tržišnu utrku s drugim TV postajama, u nadmetanje s HTV-om. Očekujete li nekakav popust od MOO-a?

- Ne izravan popust, ali kandidirat ćemo naš projekt za dio sredstava Olimpijske solidarnosti. U načelu, mi želimo suradnju s HTV-om, imamo još i ugovor s njima, i baš me zanima je li to zanimljivo toj kući.

Osim OI, je li vas onda zanimaju i neka druga velika natjecanja poput EP i SP u nogometu, košarci, rukometu, vaterpolu...?

- Već smo obavili razgovor s Hrvatskim košarkaškim savezom. Za 2011. godinu je prekasno, ali za ubuduće želimo imati prava na sve što se zbiva u našoj košarci, na ekskluzivitet na hrvatsku košarkašku reprezentaciju. To znači da onda želimo prenositi sve utakmice reprezentacije i sve što je bitno za hrvatsku košarku, dati i posebnu emisiju o košarci itd. No, nas zanima i EP u futsalu ili dvoranskom nogometu 2012. u Hrvatskoj, pa EP u klizanju 2013. također kod nas...

Dean Bauer, Sportske novosti

Za nju ne vrijedi poruka iz naslova ove kolumne: Blanka je veća od igre. Posljednjih tri i po godine vodeća je visašica na planeti; kao najbolja atletičarka u svijetu 2010. prednjači nad stotinama tisuća ne samo skakačica, nego i trkačica, bacačica te drugih žena koje se nadmeću sa sobom i drugima u kraljici sportova. Ta 27-godišnjakinja je fenomen, ali zasigurno ne samo sportski, nego i društveni. Značenje toga fenomena posebno je vezano za životno afirmativne vrijednosti te načine na koje čovjek svjedoči i ostvaruje takve ideje vodilje. Pouke Blanke odnosno njenoga sportskog i životnog puta mogu biti vrlo važne ljudima diljem svijeta. Poglavito njenim sunarodnjacima, i to u mnogo čemu ne stoga što je ona „jedna od nas“, nego obrnuto - zato što se jako razlikuje po načinu na koji razmišlja i djeluje od izrazite većine žitelja ove zemlje.

         Prvo treba istaknuti vrijednost uspjeha. Još od početaka svoje sportske karijere Blanka je stremila da u potpunosti realizira svoje mogućnosti. U tome je nastojanju imala i ima snažnu potporu obitelji i osobito oca. Ta je potpora bila ona dodana vrijednost koja je Vlašićku lansirala u samu orbitu svjetske atletike. Združenim snagama (majke, oca, braće, trenera i drugih suradnika) ona je postala izrazito uspješna. Taj se napor odvijao „protiv struje“, odnosno u sportskim i društvenim uvjetima koji svakako nisu pogodni za stvaranje najbolje atletičarke na svijetu. Uoči finalnoga natjecanja na Svjetskom prvenstvu u Osaki početkom rujna 2007. godine (tada je osvojila zlatnu medalju) otac Joško joj je poslao e-mail u kojemu je istaknuo slijedeće: „Zaslužila si svaki miligram zlata te japanske medalje, ti koja si svakom svojom molekulom htjela do nje i svakim danom postajala bolja ne pitajući za cijenu, nadilazeći sebe i svoje učitelje, nisu važne moje kristalno besane osaške noći i nije važan tvoj stari, Indijanac kome su mnogi govorili da se ne može uzgojiti cvijet u pustinji... ali ipak može...“ Čitajući to pismo pomislio sam na to koliko divnih mladih cvjetova, i to ne samo u sportu nego i u drugim područjima, može biti u Splitu i Hrvatskoj. Međutim, vrijednost uspjeha ovdje nije baš istaknuta: mnogi mladi nemaju dovoljnu potporu i lako se demoraliziraju, pa naposljetku i sami prihvate rezignirajuće stajalište prema kojemu nisu (bili) u mogućnosti ostvariti svoje snove.

         Baš je rad druga vrijednost koja osobito odlikuje Blanku i koju treba prihvatiti od nje. Od malih nogu ona se učila da samo napornim i ustrajnim radom može realizirati svoje ciljeve. Da je taj poučak mnogim ljudima u moralno i ekonomski rasutoj Hrvatskoj puka apstrakcija pa i nešto čemu se izruguju (nerijetko se kod nas može čuti „rad se ne isplati“ ili čak „samo budale rade“) pokazuje i odnos velikoga dijela javnosti prema Blanki i njenim naporima. Ona je u jednom intervjuu i sama na to upozorila: „Vidim da ljudi u Hrvatskoj ne razumiju atletiku, a ne razumiju ni filozofiju sporta. Nikoga nije briga kako je sportašu, svi hoće rezultat po svaku cijenu. I to ne bilo kakav rezultat. Samo prva mjesta i svjetske rekorde. Nitko nikada nije zadovoljan. Puno ljudi ne razumije da se do medalje ne dolazi lako i da nije uspješan samo onaj koji uzme medalju.“ Uvjetovanost takvoga odnosa nije vezana samo za traume naše tranzicijske i poratne društvene stvarnosti (kod nas nesposobni i kvarni ljenjivci kao da imaju veće šanse da se popnu na društvenoj ljestvici nego nadareni koji se trude i poštuju pravila igre), nego ima i dublje korijene. Primjerice, još prije sedamdesetak godina sociolog Dinko Tomašić upozorio je u analizi dinarske kulture na „pomanjkanje autokritike, vlastito precjenjivanje, a podcjenjivanje i netolerancija protivnika, slabo razvijen osjećaj  odgovornosti i pomanjkanje smisla za sitan, disciplinirani rad“.


         Treća je vrijednost individualizam. I to ne samo onaj koji se odnosi na djelovanje u sportu u kojemu se ona kao pojedinka teško bori kako sa zakonom gravitacije tako i sa samom sobom, nego i na njeno komuniciranje s društvenim okružjem. Blanka nipošto nije robot sporta: usprkos primjedbama (uz ostale i čuvene Jelene Isinbajeve prema kojoj je Vlašićka pretrpjela neke neuspjehe zbog plesa nakon svakoga skoka i pritiska za postizanje svjetskoga rekorda) ona ne odustaje od svoga poznatoga rituala kojim izražava zadovoljstvo zbog uspješnoga skoka. Prezentira se našoj i svjetskoj javnosti onakva kakva jest: temperamentna i spontana mlada žena koja kao javna osoba nema što skrivati, ali itekako drži do svoje privatnosti. Njen odnos s medijima nije bio bez problema (u nekoliko navrata nije htjela davati izjave ili je pak bila prisiljena na to), ali je i u tom području u posljednje vrijeme sazrjela.


         Pouka koje ta atletska božica donosi nama „običnim smrtnicima“ ima više, ali za sustavnu analizu treba širi prostor. Još samo naglašavam kako je Blanka Vlašić najvjerojatnije jedina od građana ove zemlje koja je u onome čime se bavi najbolja na svijetu. Takav je zvjezdani domet dosegla usprkos velikih ograničenja vezanih za svoj spol (u našoj još uvijek prilično tradicionalnoj sredini žene se četiri puta manje aktivno uključene u sport od muškaraca), te zavičajnu (uvjeti za bavljenje atletikom u Splitu zasigurno su lošiji od zagrebačkih) i društvenu (svakako je lakše postati vrhunska atletičarka u SAD ili u Velikoj Britaniji, nego u siromašnoj Hrvatskoj) pripadnost. A možda je baš zbog tih ograničenja, odnosno zbog ustrajnoga individualnog i obiteljskog pregnuća, kao i zbog dalmatinskoga dišpeta, tako uspješno ostvarila svoje talente da je postala veća od igre.

Piše: Dražen Lalić
Stečaj. Gašenje. Inicijativa za spas. Minute šutnje. Došlo je do toga da su to teme koje prevladavaju nakon utakmice koja bi po svemu trebala biti sportska fešta, nakon gostovanja velike Barcelone. Za takvu situaciju nije odgovorna jedna osoba ili jedan "stakeholder" (uprava, politika, navijači, mediji, Grad), već svi zajedno. Pitanje je - trebaju li pogreške svih tih "lopova i onih koji su im držali ljestve" plaćati građani Grada ili Cibonu (kao veliko ime) treba ugasiti jer je to Cibona (kao klub s takvom upravom, takvim vođenjem i ponašanjem) - jednostavno zaslužila...

Više bih volio pisati o sportu. O Radoševićevom odličnom šutu s poludistance, o Vragovićevom napretku, o Zubčićevoj većoj minutaži, o tome što će za Cibonu značiti odlazak Delaša, a što povratak Rozića ili Lalića. Radije bih analizirao Cibonin učinak u NLB ligi, Radulovićeve rotacije ili Bogdanovićev skok među ponajbolje europske šutere.

Ali bilo bi to bježanje od jedine trenutno važne teme - situacije u kojoj se Cibona nalazi. Dirljive tri minute šutnje prepunog Draženovog doma i potom glasna podrška pokazali su, naizgled, da je Zagrepčanima do Cibone stalo. I da žele opstanak kluba. Bilo je jasno i koga dio prisutnih smatra odgovornim za ovakvo stanje - gradonačelnika Milana Bandića.

No, stvari nisu ni približno jednostavne da bi se svele na razinu "trebao bi Grad pomoći jednom od svojih zaštitnih znakova".

Cibona uistinu jest među glavnim sportskim brendovima Hrvatske, i europski gledano - najprepoznatljivi zagrebački klub. No to nipošto ne znači da Cibona može biti rupa bez dna u koju bi Zagrepčani bacali novac bez ikakvog reda, davali svoj novac - koji može biti novi tramvaj, zakrpa na cesti ili natkrivena autobusna stanica - da bi netko njime gospodario kao pijani milijarder.

Priča današnje Cibone je zaista višeslojna i tko god je želi prikazati jednostrano - laže.

Dio javnosti okrenuo se protiv gradonačelnika Bandića jer on samo "želi uzeti Ciboni prostore i potom je uništiti". Bandić, pak, tvrdi obrnuto, da je Grad taj koji već godinama spašava Cibonu, da su ti prostori nezakonito pripali Ciboni i da je loše vođenje odvelo Cibonu tamo gdje je danas.

Istina obično ima samo jednu verziju. U ovom slučaju istina jest da se oko Cibone i njenih nekretnina dogodilo puno nejasnoća (muljaža, netransparentnosti, političkih igara) i da polako to sve dolazi na vidjelo.

Cibona po zakonu uistinu jest vlasnik vrijednih nekretnina, no krajnje je upitno da li je pravo na njih stekla legalno - zato se Grad i tuži s klubom. Naime, sve nekretnine koje su u socijalizmu bile "društveno vlasništvo", pa tako i one sportskih klubova, u Republici Hrvatskoj postale su vlasništvo lokalne samouprave, u ovom slučaju grada Zagreba.

To je bilo i logično, jer bez obzira što Mirko Novosel tvrdi da je to "izgradila Cibona", istina jest da je tada sve izgradilo "društvo". Franck, Badel, Kraš i Voće - svi oni su bili dio "društva". I stoga je normalno da je od 1991. ono što je izgradilo društvo (pa tako i Cibona kao dio njega) ostalo u društvenom vlasništvu.

Kako i zašto, tko je napravio i omogućio to da Grad dobije samo dvoranu, a Cibona gomilu vrijednih poslovnih kvadrata - to su pitanja za pravosuđe.

Pravno, ali i političko pitanje jest zašto se Bandić sjetio toga baš ove godine? Zašto su godinama to svi znali, ali nitko nije povlačio to pitanje? Bandić je time možda (zapravo, sigurno) činio Ciboni uslugu, ali opet - na taj su način bili oštećeni Zagrepčani. To je bio njihov prostor kojim je raspolagalo Cibonino vodstvo, i to kako se pokazalo - iznimno neučinkovito.

Politika je, očito, odigrala svoju rolu u srozavanju Cibone, no što tek reći za klupsko rukovodstvo?

"Možda je bilo pogrešno što se pod svaku cijenu htjelo ostati u Europi, no to vas ponese. I kada nam je već dosadilo stalno osvajanje naslova hrvatskog prvaka, opet je u klubu bilo svađe zbog toga. Kupovalo se preko kupovne moći, s idejom da će se klub već snaći."

Citat je nedavna izjava Jure Klarića, jednog od onih koji su godinama u Ciboni donosili odluke. I tu je više nego dovoljno rečeno o modelu poslovanja kluba, posebno u ovoj riječi "možda". Čini se da ni dan danas ljudima koji vode klub nije posve jasno da su s osnovnim nerazumijevanjem prihoda i rashoda odveli Cibonu u minus koji se broji u desecima milijuna kuna. 50 ili 70, tko će ga znati.

Nedavno provedena revizija kristalno je jasno iskazala neznanje i lopovluk koji je vladao pod Tornjem godinama. 28 milijuna kuna plaćeno je za intelektualne usluge u 2009. godini! Što tomu dodati? Kako to objasniti u situaciji kada godinu kasnije u klubu nema struje? Evo jedan intelektualni savjet, besplatan - ne može se trošiti ono čega nema.

Cibona je svojim nekretninama gospodarila katastrofalno. Cibona je s igračima potpisivala štetne ugovore, pa se teško sjetiti kada je Cibona za nekoga dobila odštetu - zarađivali su svi, menadžeri, agencije, igrači, samo ne klub. Iskoristilo se Cibonino ime, Cibonin ugled, Cibonin euroligaški status, napumpalo se cijenu igraču i onda "ćao đaci". Igračima su se u najam uzimali stanovi što je dugoročno potpuno neisplativo i glupo, kada se iste stanove moglo graditi ili kupiti, odnosno, na svemu tome ne izgubiti već zaraditi.

Cibonu je vodila uprava koja je poslovne prostore iznajmljivala za dva eura po kvadratu. Uprava koja je dopustila da se određenim tvrtkama nakupi i po milijun kuna dugova za najam prostora, koje sada ne može naplatiti. Uprava koja nije provodila javne natječaje za održavanje, uprava koja je igračima davala predujmove koje nikada nije mogla naplatiti (Michael Anderson), uprava koja je prodala Radio Cibonu bez ikakve procjene koliko taj radio vrijedi.

Uprava koja godinama nije mogla Ciboni (CIBONI!) priskrbiti jakog sponzora.

Popis grijeha je podugačak, a nismo se još ni dotaknuli sportskog dijela priče zbog kojeg mnogi ljubitelji košarke izvan Zagreba smatraju da je Cibona "grobar hrvatske košarke".

Klub koji je bio ponos Zagreba postao je omražen u Zadru, Splitu, Rijeci, a godinama nije stvorio igrača za hrvatsku reprezentaciju.

Svoj doprinos dali smo i mi u medijima. Nedovoljno smo razmišljali o budžetu, prekasno smo počeli ukazivati na probleme. Uvijek smo tražili konkurentnu Cibonu, a nismo se previše obazirali na financijsku situaciju. Jednostavno, nismo bili dovoljno kritični prema rukovodstvu, nismo prepoznali sve što je vodilo današnjem problemu.

A i navijači koji su ispunili Draženov dom protiv Barcelone - gdje su bili protiv Radničkog? Zagrepčani nisu jučer pokazali da im je toliko stalo do Cibone koliko im je stalo do Barcelone, Montepaschija, CSKA ili Partizana - pokazuju to svih ovih godina. I lani i svake godine kad dođe - a čest je gost - Barcelona napuni dvoranu. I navijači su svojom šutnjom svih ovih godina opravdali Miličeviće i Jelušiće koji su vodili klub u propast. Neka samo u Ciboni igraju Anderson ili Penn, a otkud lova - nije bitno.

Dakako, odgovornost medija i navijača ne može se mjeriti s onom uprave i politike. Uprave koja je donosila taj niz loših odluka, i politike koja je sve to dopustila. Štoviše, Jelušić, koji je kao Bandićev čovjek sve trebao počistiti, napravio je veći minus nego svi predsjednici uprave do tada.

Kako nitko od tih osoba ne odgovara kazneno za takve poslovne poteze, to mi nikada neće biti jasno, ali od prošlosti je važnija budućnost. I na nju se treba koncentrirati, a prošlost ostaviti pravosuđu "koje treba raditi svoj posao".

Što je danas Cibona? Veliko ime, da, ali i loš, vrlo loš klub.

I zato, kada netko poziva na sanaciju kluba od strane Grada - a ispada da samo Zagreb može spasiti Cibonu - mora biti svjestan da zapravo poziva građane grada Zagreba da i dalje odvajaju novac za jednu nesređenu instituciju koja guta novac i na kojoj zarađuje puno malih duša potkradajući dušu Cibone.

Zašto bi građani to platili?

Klub ne može dobiti i ovce i novce. Ako se može spasiti sam, neka se spasi. Neka strukture ostanu kakve jesu, neka se klub i dalje vodi kako se do sada vodio, ako to skupštinarima - koji su svojevrsni 'vlasnici' kluba - odgovara i ako je to njima na ponos.
No, klub se očito ne zna i ne može spasiti sam.
Ako je tako, onda građani grada Zagreba - ako već moraju plaćati sanaciju štete - imaju pravo na to da za svu učinjenu štetu netko odgovara, politički, ali i kazneno. Netko je njihovim novcem raspolagao neodgovorno i netransparentno. Otkud ikomu to pravo?
U tom slučaju, građani imaju pravo i na ozbiljno rukovodstvo. Odgovorne i sposobne ljude koji mogu dovesti sponzore, koji mogu godišnje poslovanje završiti "u zelenom", koji mogu pametno gospodariti nekretninama, koji znaju iskoristiti Cibonin brend, koji mogu vratiti publiku na tribine, koji mogu srediti omladinsku školu, koji mogu iz sezone u sezonu složiti momčad sukladnu budžetu i onda klupske ambicije realno i pametno postaviti te ih isto tako predstaviti javnosti.
Zagrepčani zaslužuju upravu koja će od Cibone napraviti zdrav projekt koji im neće biti financijski teret, već štoviše - projekt koji će Zagrebu donositi novac. Cibona treba poslovati u plusu i višak sredstava vraćati Gradu dok ne vrati ono što bi Zagreb uložio u njen spas. Makar bila sedmoplasirana u 1. HKL i makar taj plus iznosio jednu kunu.
Utopistički? Nije, to je moguće napraviti jer sportski projekt može funkcionirati i u tržišnim uvjetima ako je postavljen na zdravim nogama (vidi pod Medveščak) i ako se iz njega odstrane sve metastaze.

Realno? Također nije. Naučili smo da Grad (država, općina) ne traži odgovorne i sposobne, nego politički podobne. Među takvima je najmanje odgovornih i sposobnih; zašto bi netko s tim osobinama (i moralnošću) želio raditi u javnom, a ne u privatnom sektoru? Lova je puno bolja u privatnom sektoru, osim ako nemate ništa protiv "crnih torbi", a samim time diskvalificirani ste po ovim načelima odgovornosti i moralnosti.

Što onda jest realno? Osim ako je politička igra zaista takva da se želi srušiti Cibona, a na njeno mjesto "instalirati" politički dobro potkovani KK Zagreb, onda će Cibona prije doživjeti scenarij u kojem je Grad spasi i postavi novu upravu, nego da se klub ugasi.

Ali ako će ta uprava funkcionirati kao ove dosadašnje, za Zagrepčane bi bio bolji ovaj drugi scenarij. Crnih rupa koje gutaju novac ionako već imaju dovoljno - neka Cibona bude prva koju će zatvoriti.

Pa neka na nadgrobnim spomenicima svima "zaslužnima" piše što su napravili s dvostrukim prvakom Europe i klubom čija dvorana nosi ime Dražena Petrovića.

Piše: Tomislav Pacak
Mateo Kovačić prošloga je vikenda postao prva priča HNL-a. Apsolutno razložno. Prva Kovačićeva igra u modroj majici bila je na visokoj razini. Kovačić je zapaženi debi obilježio i pogotkom. Ne bilo kakvim. Najveća je mana hrvatskih nogometaša - kako obrambenih, tako i napadača - igra glavom. Kovačić je pri svome pogotku pokazao da zna igrati glavom. Skok, lagana kretnja unatrag, hitac - sve je bilo školski.

Nezahvalno je, neoprezno i prerano, nakon prvog Kovačićevog izlaska među ‘velike dečke’ zaključiti: ‘Zvijezda je rođena’. No, unatoč tomu, slobodno se može kazati kako je Dinamov tinejdžer u prvoj službenoj utakmici naglasio da ima mnogošto što je potrebno da zvijezda bude rođena.

Mateo Kovačić u prvome je nastupu naglasio rijedak dar. Premda vrlo mlad, on je kadar prepoznati prioritete u igri. On gleda i vidi unaprijed. S tribine je mnogo lakše nego na igralištu uočiti koji je potez najbolji. Kovačić je iz kategorije igrača koja, kad tribina pomisli ‘sada bi najbolje bilo odigrati ovo’, povuče baš taj potez. Kovačić je nalik Modriću. On nije igrač odgode, već odmah traži rješenje koje jamči inicijativu.

Jedno od najvećih nogometnih pitanja svakako jest kako razvijati talent. Na putu od talenta do pravoga igrača stoje, naime, mnoge zamke i stoga je Dinamov trener Vaha Halilhodžić u pravu kada upozorava: ‘Nagledao sam se u karijeri talenata (koji nisu postali igrači, op.p)’. To je točno, ali i među talentima postoje razlike. Dinamo je u posljednjih petnaestak godina najavljivao mnoge velike talente. Poput Koretića, Gondžića, Abramovića... Svi bi pogurnuli ruku u vatru da je to ‘to’. Ali, nije bilo.

Može li Kovačiću nauditi medijska pompa kojoj je postao izložen istoga časa kad je u Maksimiru označen kao budući velikan? Halilhodžićev pristup ‘pustite dečka’ vrlo je dobar. Baš kao i Anderlechtov, koji svome najvećem talentu Lukakuu (17 godina) ne dopušta intervjue! No, nažalost, na ovome svijetu nema medija koji neće učiniti sve kako bi eksploatirao talent na obzoru. Uspjeh je i pitanje karaktera. Tko nije jak u glavi, tko ne može izdržati pritisak (bilo koje vrste), past će, bio na vrhu ili na dnu stranice.

Mateo Kovačić imao je 16 godina i 198 dana kad je debitirao u prvoj momčadi Dinama u dvoboju s Hrvatskim dragovoljcem. Je li krenuo prerano?

Matthew Briggs najmlađi je nogometaš koji je ikada zaigrao u Premiershipu. On je 2007. imao samo 16 godina i 65 dana kad je zaigrao za prvu momčad Fulhama. James Milner, današnji engleski reprezentativac, drugi je najmlađi igrač koji je osvanuo u Premiershipu. Imao je 16 godina i 309 dana kad je 2002. bio u prvoj postavi Leedsa. Theo Wallcott imao je 16 i 145 dana kad je 2005. zaigrao za Southampton, Gareth Bale imao je 16 godina i 275 dana kad je 2006. debitirao također za Southampton. Lionel Messi imao je 16 godina i 145 dana kad je prvi put ponio majicu prve momčadi Barcelone u prijateljskoj utakmici s Portom. Bojan Krkić najmlađi je igrač koji je zaigrao u Ligi prvaka. Kad se 2007. to dogodilo, imao je 17 godina i 22 dana. Toni Kroos imao je 17 godina i 268 dana kad je 2007. debitirao za Bayern.

Niti jednome od tih igrača nije nimalo naudilo što je neobično brzo uskočio u vatru seniorskoga nogometa, a niti jednome nije zasmetalo ni to što je u ranoj tinejdžerskoj dobi postao medijska zvijezda par excellence.

Život je vrlo jasan: ili jesi - ili nisi! Točno, ali tko je klasa, brzo je išao u vatru. Tko je klasa, u glavi i u nogama, nije nestao.

Kovačić ovoga časa ima rijedak privilegij što HNL nije ni Premiership, ni Primera, a ni Bundesliga. HNL je stvorena za mladoga nogometaša. Valja vjerovati da će to i budućnost potvrditi.

Piše: Anton Samovojska