Stečaj. Gašenje. Inicijativa za spas. Minute šutnje. Došlo je do toga da su to teme koje prevladavaju nakon utakmice koja bi po svemu trebala biti sportska fešta, nakon gostovanja velike Barcelone. Za takvu situaciju nije odgovorna jedna osoba ili jedan "stakeholder" (uprava, politika, navijači, mediji, Grad), već svi zajedno. Pitanje je - trebaju li pogreške svih tih "lopova i onih koji su im držali ljestve" plaćati građani Grada ili Cibonu (kao veliko ime) treba ugasiti jer je to Cibona (kao klub s takvom upravom, takvim vođenjem i ponašanjem) - jednostavno zaslužila...

Više bih volio pisati o sportu. O Radoševićevom odličnom šutu s poludistance, o Vragovićevom napretku, o Zubčićevoj većoj minutaži, o tome što će za Cibonu značiti odlazak Delaša, a što povratak Rozića ili Lalića. Radije bih analizirao Cibonin učinak u NLB ligi, Radulovićeve rotacije ili Bogdanovićev skok među ponajbolje europske šutere.

Ali bilo bi to bježanje od jedine trenutno važne teme - situacije u kojoj se Cibona nalazi. Dirljive tri minute šutnje prepunog Draženovog doma i potom glasna podrška pokazali su, naizgled, da je Zagrepčanima do Cibone stalo. I da žele opstanak kluba. Bilo je jasno i koga dio prisutnih smatra odgovornim za ovakvo stanje - gradonačelnika Milana Bandića.

No, stvari nisu ni približno jednostavne da bi se svele na razinu "trebao bi Grad pomoći jednom od svojih zaštitnih znakova".

Cibona uistinu jest među glavnim sportskim brendovima Hrvatske, i europski gledano - najprepoznatljivi zagrebački klub. No to nipošto ne znači da Cibona može biti rupa bez dna u koju bi Zagrepčani bacali novac bez ikakvog reda, davali svoj novac - koji može biti novi tramvaj, zakrpa na cesti ili natkrivena autobusna stanica - da bi netko njime gospodario kao pijani milijarder.

Priča današnje Cibone je zaista višeslojna i tko god je želi prikazati jednostrano - laže.

Dio javnosti okrenuo se protiv gradonačelnika Bandića jer on samo "želi uzeti Ciboni prostore i potom je uništiti". Bandić, pak, tvrdi obrnuto, da je Grad taj koji već godinama spašava Cibonu, da su ti prostori nezakonito pripali Ciboni i da je loše vođenje odvelo Cibonu tamo gdje je danas.

Istina obično ima samo jednu verziju. U ovom slučaju istina jest da se oko Cibone i njenih nekretnina dogodilo puno nejasnoća (muljaža, netransparentnosti, političkih igara) i da polako to sve dolazi na vidjelo.

Cibona po zakonu uistinu jest vlasnik vrijednih nekretnina, no krajnje je upitno da li je pravo na njih stekla legalno - zato se Grad i tuži s klubom. Naime, sve nekretnine koje su u socijalizmu bile "društveno vlasništvo", pa tako i one sportskih klubova, u Republici Hrvatskoj postale su vlasništvo lokalne samouprave, u ovom slučaju grada Zagreba.

To je bilo i logično, jer bez obzira što Mirko Novosel tvrdi da je to "izgradila Cibona", istina jest da je tada sve izgradilo "društvo". Franck, Badel, Kraš i Voće - svi oni su bili dio "društva". I stoga je normalno da je od 1991. ono što je izgradilo društvo (pa tako i Cibona kao dio njega) ostalo u društvenom vlasništvu.

Kako i zašto, tko je napravio i omogućio to da Grad dobije samo dvoranu, a Cibona gomilu vrijednih poslovnih kvadrata - to su pitanja za pravosuđe.

Pravno, ali i političko pitanje jest zašto se Bandić sjetio toga baš ove godine? Zašto su godinama to svi znali, ali nitko nije povlačio to pitanje? Bandić je time možda (zapravo, sigurno) činio Ciboni uslugu, ali opet - na taj su način bili oštećeni Zagrepčani. To je bio njihov prostor kojim je raspolagalo Cibonino vodstvo, i to kako se pokazalo - iznimno neučinkovito.

Politika je, očito, odigrala svoju rolu u srozavanju Cibone, no što tek reći za klupsko rukovodstvo?

"Možda je bilo pogrešno što se pod svaku cijenu htjelo ostati u Europi, no to vas ponese. I kada nam je već dosadilo stalno osvajanje naslova hrvatskog prvaka, opet je u klubu bilo svađe zbog toga. Kupovalo se preko kupovne moći, s idejom da će se klub već snaći."

Citat je nedavna izjava Jure Klarića, jednog od onih koji su godinama u Ciboni donosili odluke. I tu je više nego dovoljno rečeno o modelu poslovanja kluba, posebno u ovoj riječi "možda". Čini se da ni dan danas ljudima koji vode klub nije posve jasno da su s osnovnim nerazumijevanjem prihoda i rashoda odveli Cibonu u minus koji se broji u desecima milijuna kuna. 50 ili 70, tko će ga znati.

Nedavno provedena revizija kristalno je jasno iskazala neznanje i lopovluk koji je vladao pod Tornjem godinama. 28 milijuna kuna plaćeno je za intelektualne usluge u 2009. godini! Što tomu dodati? Kako to objasniti u situaciji kada godinu kasnije u klubu nema struje? Evo jedan intelektualni savjet, besplatan - ne može se trošiti ono čega nema.

Cibona je svojim nekretninama gospodarila katastrofalno. Cibona je s igračima potpisivala štetne ugovore, pa se teško sjetiti kada je Cibona za nekoga dobila odštetu - zarađivali su svi, menadžeri, agencije, igrači, samo ne klub. Iskoristilo se Cibonino ime, Cibonin ugled, Cibonin euroligaški status, napumpalo se cijenu igraču i onda "ćao đaci". Igračima su se u najam uzimali stanovi što je dugoročno potpuno neisplativo i glupo, kada se iste stanove moglo graditi ili kupiti, odnosno, na svemu tome ne izgubiti već zaraditi.

Cibonu je vodila uprava koja je poslovne prostore iznajmljivala za dva eura po kvadratu. Uprava koja je dopustila da se određenim tvrtkama nakupi i po milijun kuna dugova za najam prostora, koje sada ne može naplatiti. Uprava koja nije provodila javne natječaje za održavanje, uprava koja je igračima davala predujmove koje nikada nije mogla naplatiti (Michael Anderson), uprava koja je prodala Radio Cibonu bez ikakve procjene koliko taj radio vrijedi.

Uprava koja godinama nije mogla Ciboni (CIBONI!) priskrbiti jakog sponzora.

Popis grijeha je podugačak, a nismo se još ni dotaknuli sportskog dijela priče zbog kojeg mnogi ljubitelji košarke izvan Zagreba smatraju da je Cibona "grobar hrvatske košarke".

Klub koji je bio ponos Zagreba postao je omražen u Zadru, Splitu, Rijeci, a godinama nije stvorio igrača za hrvatsku reprezentaciju.

Svoj doprinos dali smo i mi u medijima. Nedovoljno smo razmišljali o budžetu, prekasno smo počeli ukazivati na probleme. Uvijek smo tražili konkurentnu Cibonu, a nismo se previše obazirali na financijsku situaciju. Jednostavno, nismo bili dovoljno kritični prema rukovodstvu, nismo prepoznali sve što je vodilo današnjem problemu.

A i navijači koji su ispunili Draženov dom protiv Barcelone - gdje su bili protiv Radničkog? Zagrepčani nisu jučer pokazali da im je toliko stalo do Cibone koliko im je stalo do Barcelone, Montepaschija, CSKA ili Partizana - pokazuju to svih ovih godina. I lani i svake godine kad dođe - a čest je gost - Barcelona napuni dvoranu. I navijači su svojom šutnjom svih ovih godina opravdali Miličeviće i Jelušiće koji su vodili klub u propast. Neka samo u Ciboni igraju Anderson ili Penn, a otkud lova - nije bitno.

Dakako, odgovornost medija i navijača ne može se mjeriti s onom uprave i politike. Uprave koja je donosila taj niz loših odluka, i politike koja je sve to dopustila. Štoviše, Jelušić, koji je kao Bandićev čovjek sve trebao počistiti, napravio je veći minus nego svi predsjednici uprave do tada.

Kako nitko od tih osoba ne odgovara kazneno za takve poslovne poteze, to mi nikada neće biti jasno, ali od prošlosti je važnija budućnost. I na nju se treba koncentrirati, a prošlost ostaviti pravosuđu "koje treba raditi svoj posao".

Što je danas Cibona? Veliko ime, da, ali i loš, vrlo loš klub.

I zato, kada netko poziva na sanaciju kluba od strane Grada - a ispada da samo Zagreb može spasiti Cibonu - mora biti svjestan da zapravo poziva građane grada Zagreba da i dalje odvajaju novac za jednu nesređenu instituciju koja guta novac i na kojoj zarađuje puno malih duša potkradajući dušu Cibone.

Zašto bi građani to platili?

Klub ne može dobiti i ovce i novce. Ako se može spasiti sam, neka se spasi. Neka strukture ostanu kakve jesu, neka se klub i dalje vodi kako se do sada vodio, ako to skupštinarima - koji su svojevrsni 'vlasnici' kluba - odgovara i ako je to njima na ponos.
No, klub se očito ne zna i ne može spasiti sam.
Ako je tako, onda građani grada Zagreba - ako već moraju plaćati sanaciju štete - imaju pravo na to da za svu učinjenu štetu netko odgovara, politički, ali i kazneno. Netko je njihovim novcem raspolagao neodgovorno i netransparentno. Otkud ikomu to pravo?
U tom slučaju, građani imaju pravo i na ozbiljno rukovodstvo. Odgovorne i sposobne ljude koji mogu dovesti sponzore, koji mogu godišnje poslovanje završiti "u zelenom", koji mogu pametno gospodariti nekretninama, koji znaju iskoristiti Cibonin brend, koji mogu vratiti publiku na tribine, koji mogu srediti omladinsku školu, koji mogu iz sezone u sezonu složiti momčad sukladnu budžetu i onda klupske ambicije realno i pametno postaviti te ih isto tako predstaviti javnosti.
Zagrepčani zaslužuju upravu koja će od Cibone napraviti zdrav projekt koji im neće biti financijski teret, već štoviše - projekt koji će Zagrebu donositi novac. Cibona treba poslovati u plusu i višak sredstava vraćati Gradu dok ne vrati ono što bi Zagreb uložio u njen spas. Makar bila sedmoplasirana u 1. HKL i makar taj plus iznosio jednu kunu.
Utopistički? Nije, to je moguće napraviti jer sportski projekt može funkcionirati i u tržišnim uvjetima ako je postavljen na zdravim nogama (vidi pod Medveščak) i ako se iz njega odstrane sve metastaze.

Realno? Također nije. Naučili smo da Grad (država, općina) ne traži odgovorne i sposobne, nego politički podobne. Među takvima je najmanje odgovornih i sposobnih; zašto bi netko s tim osobinama (i moralnošću) želio raditi u javnom, a ne u privatnom sektoru? Lova je puno bolja u privatnom sektoru, osim ako nemate ništa protiv "crnih torbi", a samim time diskvalificirani ste po ovim načelima odgovornosti i moralnosti.

Što onda jest realno? Osim ako je politička igra zaista takva da se želi srušiti Cibona, a na njeno mjesto "instalirati" politički dobro potkovani KK Zagreb, onda će Cibona prije doživjeti scenarij u kojem je Grad spasi i postavi novu upravu, nego da se klub ugasi.

Ali ako će ta uprava funkcionirati kao ove dosadašnje, za Zagrepčane bi bio bolji ovaj drugi scenarij. Crnih rupa koje gutaju novac ionako već imaju dovoljno - neka Cibona bude prva koju će zatvoriti.

Pa neka na nadgrobnim spomenicima svima "zaslužnima" piše što su napravili s dvostrukim prvakom Europe i klubom čija dvorana nosi ime Dražena Petrovića.

Piše: Tomislav Pacak
Koliko puta smo već čuli da promidžba koju Hrvatska dobiva  u svijetu zahvaljujući rezultatima naših najboljih sportaša nema cijenu. Pa, k vragu, zar onda ta Fakova olimpijska bronca iz Vancouvera ne vrijedi barem tih 100.000 eura

Dobra večer gospodine Županiću, jeste li izdali ispisnicu Jakovu Faku?

- Nismo još, ali mislim da bismo uspjeli mogli biti na dobrom putu da pronađemo rješenje za taj slučaj.

Dobro večer gospodine Kontak, ima li što novu s Fakovom ispisnicom?

- Nema još, ali gotovo sam siguran da ćemo u sljedeća dva ili tri dana postići sporazum sa Slovencima.

Dobra večer gospodine Grubišiću, je li postignut sporazum sa Slovencima?

- Nije još, ali sutra ćemo vas izvijestiti o svemu.

Dobra večer, dobro jutro, dobar dan... i tako već danima i tjednima. Nevjerojatno, ali u Hrvatskoj su, čini se, svi inficirani famoznom izjavom premijerka Jadranke Kosor da smo “na putu prema putu izlaska iz krize”. Kada je riječ o čelnicima Hrvatskog biatlonskog saveza i njihovim slovenskim kolegama situacija je, očito, još složenija. Oni već mjesecima ne mogu doći ni na put prema putu da nam išta suvislo kažu o putu rješavanja problema s ispisnicom koja bi Jakovu Faku omogućila nastup za Sloveniju.

Iako su već svi, ali baš svi, raskrstili s time da je naš brončani olimpijac odlučio karijeru nastaviti pod slovenskom zastavom, i poželjeli mu u tome sreću, HBS i dalje živi u nekoliko mjeseci dalekoj prošlosti, kada se još ništa nije znalo i svi smo bili u velikoj neizvjesnosti. Ili barem uživaju u tome da javnost i ‘blentave’ medije drže u neizvjesnosti beskonačno odgađajući priopćiti im nešto jako važno i sudbonosno.

Gospodine Županiću, gospodine Kontak, gospodine Grubišiću, Jakov Fak je, ako niste primijetili, otišao! Ta je priča završena i za njega i za Slovence i za predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatka Matešu i za sve ostale. Bila je i za hrvatsku javnost sve do iznenadnog Fakovog ukazanja na konferenciji za novinare u Zagrebu, kad se sve, barem, naizgled, ponovno vratilo na početne pozicije. Da nije bilo te Fakove ‘monodrame’, ponovno bismo bili u situaciji s početka 2009. godine kada 99.7 posto Hrvata nije imalo pojma da se netko u Hrvatskoj uopće bavi biatlonom.

Zanimljivo, odjednom se i za Hrvatsku i za Sloveniju nepremostivom zaprekom pokazala nekakva odšteta od tričavih 100.000 eura. Ne znam za Sloveniju, no u Hrvatskoj se godišnje 12 milijardi kuna (ne znam koliko je to eura) zamrači samo u poslovima javne nabave i famoznih 100.000 eura nije cifra zbog koje bi se itko posebno uzbuđivao. Za Hrvatski biatlonski savez tih je 100.000 eura, kažu, čisti marketinški gubitak zbog Fakovog odlaska u Sloveniju, bez čijih barem 200.000 eura, kažu Slovenci, ne bi bilo ni Faka, ni potencijalnih 100.000 eura marketinških prihoda za Hrvate. Za Slovence je to, dakle, nešto što su već platili i ‘nemaju da plate opet’.

Budimo mi na čisto, zbog 100.000 eura se ne bi ovoliko natezali ni šverceri ukradenim automobilima u nekoj hercegovačkoj zabiti. Ovdje je, ipak, riječ o povrijeđenim taštinama, inatu, tvrdoglavosti, odmazdi... Koliko puta smo već čuli da promidžba koju Hrvatska dobiva  u svijetu zahvaljujući rezultatima naših najboljih sportaša nema cijenu. Pa, k vragu, zar onda ta Fakova olimpijska bronca iz Vancouvera ne vrijedi barem tih 100.000 eura?! Prestanite nas, zato, više fakovati ‘slučajem Fak’ i napravite i jedni i drugi još ponekog Jakova Faka, kad ste već svi toliko sposobni i važni!
Možda baš istog onog dana kada će turski košarkaši za svjetsko srebro inkasirati po milijun dolara, naši će vaterpolisti za zlato osvojeno na Europskom prvenstvu u Zagrebu dobiti svaki po 27.000 kuna. Ili po 4760 dolara da vam bude lakše računati. Naravno da Hrvatska nije niti će ikad biti Turska, naravno da hrvatski vaterpolo bez ijednog sponzora (?!) nije niti će ikad biti turska košarka u kojoj samo Spahijin Efes Pilsen ima godišnji proračun od 20 milijuna eura, no da stvari s financiranjem sporta u Hrvatskoj brzo i sigurno idu k’ vragu - idu.
Putujući na Europsko atletsko prvenstvo u Barceloni s njemačkim i srbijanskim atletičarima nisam mogao ne primijetiti da Srbima na trenirkama piše Telekom Srbija, da Nijemcima piše Lufthansa, a da našima ne piše - ništa. Dakle, atletičarima iz najjačeg europskog gospodarstva sponzor je domaća zrakoplovna kompanija, njihovim kolegama iz države koja je, kažu nam, u većim problemima od naše sponzor je tko-zna-čija telekomunikacijska kompanija koja nosi ime njihove države, dok reprezentaciji europskih prvakinja - Blanke Vlašić i Sandre Perković - sponzor, napišimo to još jednom, nije - nitko.  
Stjecajem okolnosti, a ponajviše zahvaljujući činjenici da ulogu hrvatskog odbojkaškog saveza trenutačno obavlja Hrvatski olimpijski odbor, naše odbojkašice koje se spremaju za Svjetsko prvenstvo u Japanu ipak su dobile neke sponzore, a financijski će njihovo sudjelovanju na SP-u podržati talijanska tvrtka Sport System. Dakle, opet nigdje neke jake domaće firme (ima li uopće više takvih).
Stranim sponzorima bi se, kažu, uskoro mogla okrenuti i Cibona, koja je u puno boljoj poziciji od većine ostalih  hrvatskih sportskih klubova jer za razliku od njih ona ima strancima što i prodati. Ne mislimo pritom na desetke milijuna eura vrijedan Draženov dom i pripadajuće mu poslovne prostore, već prije svega  na stalne nastupe u košarkaškoj Euroligi, natjecanju koje ima znatnu marketinšku i sportsku težinu.
Što ćemo, dakle, sa sportom u Hrvatskoj? Ako je ta društvena djelatnost uistinu toliko značajna kako bi se dalo zaključiti prema brojnim brzojavima koje državni čelnici svakodnevno šalju osvajačima odličja na razno-raznim, često i beznačajnim natjecanjima, a naročito prema stalnoj potrebu naslikavanja s našim najboljim sportašima, tada sportu treba osigurati i odgovarajući status. Sponzori će to prepoznati ili neće, no država to prepoznati - mora. Netko će reći da je država to već odavno prepoznala, no u tom slučaju Mirna Jukić ne bi sva svoja plivačka odličja osvojila pod austrijskom zastavu, a Jakov Fak ne bi u želji da ih i dalje osvaja otišao u Sloveniju.
 Ako, pak, ocijenimo da su sva ta naklapanja o sportašima kao najboljim hrvatskim ambasadorima i sportu kao najboljem hrvatskom izvoznom proizvodu tek bedastoće, tada od CRO-sporta treba prestati raditi političko-populističku paradu i reći neka se sportom zbog zdravlja, novca ili nekog trećeg razloga bavi tko god hoće, no neka od države ne očekuje ništa. Tada ne bi bilo ni ovog ‘ciganjenja’ s Vladinim nagradama za vrhunska sportska dostignuća, ni čuđenja zbog nezainteresiranosti sponzora za hrvatski sport. Čudili bismo se, vjerojatno, samo onima koji su spremni svakodnevno trenirati po tri, pet ili sedam sati - nizašto.

Piše: Marin Šarec
Pod vodstvom Ratka Rudića gubitnici su postali šampioni. Reprezentacija koja je na velikim natjecanjima "dužila" srebrne i "drvene" medalje, gubila posljednje i najvažnije utakmice, na sebe navukla aureolu reprezentacije koja redovito ostaje gologuza kad god se "paraju gaće". Je li trener zaista ona karika koja presuđuje između gubitnika i pobjednika?

Iskusni Ratko Rudić napravio je ono što ni jednom od njegovih prethodnika nije uspijevalo više od desetljeća. Od vaterpolske reprezentacije koja se uvijek mota negdje oko vrha, napraviti reprezentaciju koja će na taj vrh napokon i zasjesti. Od generacije koja je naslijedila godine i godine frustracija, natjecanja i natjecanja razočaranja stvorio je gladne vukove željne zlata i sposobne do njega doći. Generaciju koja se okitila i svjetskom i europskom titulom.

Rudić je jedan od rijetkih naših trenera i izbornika koji nije baš doživljavao toliko ekstremne amplitude javnog raspoloženja. Vreće medalja koje je osvojio s različitim reprezentacijama ipak su mu, za divno čudo, stvorile malo kredita u našem društvu čija je memorija često na razini one kojom raspolaže zlatna ribica. Makar je bilo priča i pričica o Rudiću kao "prošlom, svršenom vremenu", o tome kako je "njegov vaterpolo staromodan" i kako "to nije vaterpolo za 21. stoljeće", dva ekspresna zlata ušutkala su čak i one najbezobraznije "izbornike iz fotelja".

Rudićev vaterpolo je staromodan? Pristajemo da nas proglašavaju najstaromodnijom vaterpolskom nacijom na svijetu, dokle god medalje blješte s vratova naših reprezentativaca. Sjećamo se nikad prežaljene srebrne generacije nakon Atlante 1996., koja je mogla vladati svjetskim vaterpolom još barem 3-4 velika natjecanja, a raspuštena je praktično po kratkom postupku u svrhu nekog "pomlađivanja". Čudili smo se tada, čudimo se i danas kako smo posrtali stalno lutajući između želja i vizija, istovremeno harajući klupskim europskim natjecanjima.

Dok je iskusni Ratko Rudić stvarao najbolju momčad Europe, jedan drugi izbornik, koji bi mu lako mogao biti i sin, susreo se s posve oprečnim ishodom i komentarima. Josip Vranković poveo je košarkaše na Svjetsko prvenstvo u Turskoj i tamo radio svoj diplomski rad koji ga je ekspresno trebao vinuti u visine u kojima je barem neko vrijeme živio jednako neiskusni Slaven Bilić.

Ali Joke jednostavno nije imao šansu. Ovu sam rečenicu već jednom napisao, ali ponovit ću je opet: košarka jednostavno nije sport u kojemu će mladi trener, ma koliko spreman, spretan, pametan i željan bio, ikad u dvoboju relativno izjednačenih momčadi pobijediti starijeg i iskusnijeg lisca.

Vidjelo se to u završnici utakmice protiv Srbije, kad je Dušan Ivković imao unaprijed pripremljen odgovor na sve ono što bi Joke mogao smisliti. Ne zato što je Joke loš ili što Joke ne zna, nego iz puno banalnijeg i jednostavnijeg razloga. Što je Ivković u svojoj trenerskoj karijeri vodio jedno deset puta više utakmica s onakvom "infarktnom" završnicom nego što je Joke Vranković vodio utakmica uopće.

Zar mislite da je slučajnost to što su tri polufinalista Svjetskog prvenstva u Turskoj vodili treneri koji su duboko zagazili u sedmo desetljeće svog života? Zar mislite da je baš tolika slučajnost da je 60-godišnji Lino Červar napravio toliko uspjeha s rukometnom reprezentacijom? Zar mislite da je baš koincidencija da su Hajduk i Dinamo u skupine Europske lige ušli pod vodstvom 72-godišnjeg Stanka Poklepovića i 58-godišnjeg Vahida Halilhodžića?

Stara je i dobro poznata mudrost da se ne može iz pelena na fakultet. Preskakati stepenice u životu mogu samo "odabrani", a većina "običnih smrtnika" uglavnom završi na stražnjici slomljene noge. Mnogi su dizali glavu i pogled u nebo vjerujući kako njima ne treba škola, jer imaju "životnu školu". To mi je osobno najdraži "argument" koji te dokači kad se netko osjeti inferiornim zbog svoje stručne spreme. "Ti možda jesi završio najteži fakultet koji postoji, ali ja sam završio životni fakultet". Super, samo daj da vidim tko je rektor tog tvog sveučilišta i koje si sve ispite položio pa ćemo se zamijeniti. Ti položi moje, a ja ću tvoje.

Prirodan put učenja i sazrijevanja urođen je u svakom čovjeku. Nitko sa 16 godina nije bio jednako sposoban kao s 36. Nitko sa 10 nije mogao ono što može s 30. Trener koji je u karijeri vodio 20 utakmica nikako ne može biti sposobniji i pametniji od trenera koji je vodio 2.000 utakmica. Put odrastanja treba slijediti već prokrčenu stazu koju su utabali brojni prethodnici koji su istim putem prošli. Bez obzira što nam nametala globalizacija i servirali američki filmovi nekoliko kadrova uoči happy enda - nisu svi sposobni za sve.

Priznajem da je često teško odoljeti izazovu vlastitog ega i onog živca u mozgu koji te kopka pitanjem "Propustim li sad ovu prigodu hoće li mi se ikada opet ukazati?" I u pravu ste, možda i neće. Ali kad se pogleda šira slika, kad se pogledaju brojke koje nikad ne lažu - koliko je to "klinaca" koji su prije prvog brijanja otišli "u profesionalizam" - zaista i uspjelo?

Vi mi recite koliko je to mladih sportaša uspjelo u karijeri preskačući po pet stepenica odjednom, a ja ću vam na svakog od njih uzvratiti s deset onih koji su stigli na vrh stepeništa grabeći mirno i pametno jednu po jednu. Koliko su samo mladih i nadobudnih trenera "prožvakali i ispljunuli" Hajduk i Dinamo, trenera koji su imali i želju i motivaciju, ali nisu imali nešto što ni jedan novac nikad neće moći kupiti. Iskustvo.

Dva zlata koja su oko vrata objesili jedni od najvećih gubitnika u našim momčadskim sportovima s potpisom Ratka Rudića, mogla bi natjerati na razmišljanje sve one koji dvoje između puteva kojim će krenuti prema uspjehu. U 21. stoljeću svi živimo brzim ritmom, uspjeh se traži ultimativno i istotrenski, stječe se dojam da više nitko nema vremena za stati na loptu, pogledati raspored suigrača i uputiti je na pravo mjesto, u pravo vrijeme.

A put do uspjeha krči se upravo takvom taktikom. Stepenicu po stepenicu. Prepreku po prepreku. Život nije sprint, život je maraton. U životnoj utrci Kenenisa Bekele će uvijek pobijediti Usaina Bolta.

Piše: Bernard Jurišić
U Hrvatskoj se u minulih nekoliko godina razvila pravu kultura kakofonije. Na svim razinama društva, ali posebno u medijima. Toliko negativnog, toliko crnog, ružnog, tragičnog danas okupira naše medije, da čovjek jednostavno ne može ne pomisliti "Gdje ja ovo živim i što se ovo ovdje događa"? Zar je moguće da današnjem čitatelju medijski moguli mogu prodati samo gadarije? Zar je moguće da baš nitko više nema nikakvu moralnu odgovornost prema istini, prema profesiji, prema budućnosti?

U ponedjeljak je bio Dan medijske slobode, koji se već godinama obilježava petominutnom medijskom šutnjom točno u podne. Na taj način mediji nastoje skrenuti pažnju na ugrožavanje slobode medija i novinara diljem svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, koja na toj listi kotira jako nisko. Ne znam po kojem kriteriju, ali znam da bi mnogi voljeli kad bi se medijska šutnja nekih novinara produžila i znatno dulje od pet minuta.

Novinarom se danas naziva svatko. Sportskim pogotovo. Sportski je novinar i netko tko dnevno napiše 30 vijesti, provede 10 sati istraživajući i informirajući se, kao i netko tko tri minute dnevno čita nekoliko agencijskih rečenica i onda prenosi "ekskluzivnu ispovijest lajfstajl magazinu tijekom foto sešna" kako zbog preopterećenosti pada u nesvijest tijekom snimanja. Zamislite što bi se tek događalo da se dnevni sportski prilog produži i na četvrtu minutu?

Novinarima se nazivaju i oni što bez imalo samopoštovanja trče za nekim bezimenim likovima i guraju im mikrofon/diktafon pod nos pitajući idiotska pitanja, čekajući da im ispadne sisa ili da obuku cipele koje nisu u skladu s bojom obrva pa da o tome naprave "lajfstajl rijeliti šou".

Ne, nije mi nepojmljivo da neki priglupi tipovi i cure dvoznamenkastog kvocjenta inteligencije žele pod svaku cijenu doći u medije, bez obzira što nemaju apsolutno nikakvog prava, ni povoda za to. Nepojmljivo mi je kako uvijek postoji armija istih takvih likova sa suprotne strane s mikrofonom ili diktafonom u rukama, vječno spremnih postaviti neko glupo pitanje ili dati još gluplji komentar. Uvijek me zanimalo o čemu ti "novinari" razmišljaju navečer dok se spremaju na počinak i jesu li ponosni na svoju "karijeru" postavljatelja besmislenih pitanja nevažnim ljudima? Kad je i kako profesija "novinar" stigla u isti koš s ostalim"red-carpet-zanimanjima" poput "djevojka nogometaša" ili "stilist"?

Ali da se mi ipak vratimo sportu. Dinamov trener i izvršni dopredsjednik prošlog su vikenda za sve svoje probleme optužili - medije. Jurčić i Mamić smatraju da se na Maksimiru pojavilo malo ljudi zbog medija i da im se na kraju utakmice zviždalo isključivo zbog medija. Priča ipak nije tako jednodimenzionalna. Za zvižduke i lošu posjetu puno veći komad odgovornosti leži u Dinamovoj lošoj igri (koju kreira Jurčić) i poslovnoj politici (koju kreira Mamić).

Kad bi svi više meli ispred svog praga, a manje ocjenjivali nečistoću tuđeg, lakše bismo došli do prave istine. Ali svatko lakše vidi dlaku u tuđem oku, nego balvan u svom. Kad bi Jurčić svoju poznatu rečenicu "Ne tražim alibije..." završavao bez onog "...ali...", imao bi više "municije". Zrno samokritike tijekom sezone i Jurčiću i Mamiću dalo bi puno veći legitimitet u trenutku kad odluče prokazati medije kao jedine krivce za opću kakofoniju koja je zadesila njihova djela. Ovako - barut im je prilično mokar. Posebno iz razloga što su sve one Dinamove navijače koji su im u subotu zviždali posredno prozvali ovcama, koji valjda sami ne vide ništa nego samo gutaju i slijepo vjeruju onome što će reći ili napisati novinari.

A da i mediji imaju svoj dio krivice za loš marketing hrvatskog sporta, druga je velika istina. A to je žalosno, jer mnogi sportski novinari ne shvaćaju da pljuvanjem i potenciranjem samo negativnih stvari i priča zapravo lome ruku koja ih hrani. Tko će dolaziti na sportska borilišta ako im se stalno servira priča kako ništa ne valja? Tko će čitati njihove tekstove? Tko će slušati njihove komentare?

Nitko od Ivana Blažička nije tražio da 90 minuta pjeva budnice i zahvalnice veličanstvenoj kvaliteti hrvatskog nogometnog derbija. Ali nismo, brate mili, ni tražili da 90 minuta slušamo kako je sve to tragično, besmisleno, nekvalitetno, jadno, bijedno, ružno, tužno, pa onda ispočetka.

Zar je svaka utrka Formule 1 spektakularna? Zar je svaka utakmica engleske lige senzacionalna? Konačno - ako kvalitetu Hajduka i Dinama mjerimo prema kvaliteti Barcelone ili Manchester Uniteda, hoćemo li napokon znanje i profesionalnost naših novinara (ne samo sportskih) i kvalitetu naših medija početi ocjenjivati prema New York Timesu ili BBC-u? Hoćemo li razinu hrvatskih sportskih TV prijenosa mjeriti s kvalitetom TV prijenosa jednog ESPN-a?

Da, znam da je teško gledati lošu utakmicu u kataklizmičkom ambijentu maksimirske ruševine nakon što ste par dana prije bili na Nou Campu, San Siru ili Old Traffordu. Znam da je lakše zapamtiti svako od šest imena nekog pričuvnog brazilskog braniča nego jedno Pandžino i da je teško naći nešto lijepoga u onome što smo gledali u Maksimiru. Ali se treba truditi! Jer drugoga nemamo!

Mnogima od nas je i loš derbi Hajduka i Dinama važniji i vrjedniji od onoga što nam se želi nametnuti kao neki novi "standard kvalitete". Jer Hajduk i Dinamo će biti tu i kad se ispuše hokejski balon i kad preostali Kostelići odu u zasluženu mirovinu i kad Bernieva igračka bankrotira zbog Slavičinog života na visokoj nozi i kad Jakov Fak konačno odluči je li Hrvat ili Slovenac.

Hajduk i Dinamo bit će tu i kad mnogi koji su zalutali u nogomet ili u sportsko novinarstvo shvate da se ni jedan od ta dva posla ne može raditi samo radi novca i samo radi sebe. Hajduk i Dinamo bit će tu kad mnogi od nas više ne budu. A to je činjenica prema kojoj se svatko, od Mamića i Jurčića preko Blažička i Židaka pa sve do onih na tribinama, mora odnositi.

S poštovanjem.


Piše: Bernard Jurišić