Nije ni njemu bilo lako gledati s tribine one prve četiri serije nakon kojih je Sandra bila tek treća, iza Njemica Muller i Craft – piše Damir Mrvec, novinar VL.
 
Edis Elkasević, nekadašnji svjetski juniorski prvak i rekorder u bacanju kugle, osvojio je kao trener Sandre Perković svoju sedmu medalju, šestu zlatnu.
– Nije bilo lako. Mislim da je osnovni razlog zašto je bilo tako bio preveliki pritisak. Psiha je dosta zeznuta stvar. Jer, svi su već vidjeli tu petu zlatnu medalju kao nešto što je gotova stvar. Onda se malo po glavi mota činjenica da je konkurencija slaba. Sve su to neki razlozi, uza sve one sitne stvari što su se tu dogodile, od ozljedice, preko uboda ose do povišene temperature – rekao je Edis.
 
Tehnički?
– Prve četiri serije kao da to nije bila ona. Kao da je bacao neko drugi. Nije to bilo tehnički savršeno. Ali trebate razumjeti da se disk drži vršcima prstiju i samo mala pogreška i začas sve ode k vragu. Koplje, kladivo, kugla, to su sve bacačke sprave koje možeš uhvatiti za nešto. Disk ne možeš čvrsto uhvatiti. Sandri su oni hici na 59 metara ispali iz ruke. Da je disk išao samo malo gore, to bi bili hici preko 65 metara – istaknuo je Sandrin trener.
 
Što ste pomislili nakon četvrte serije?
– Pomislio sam na sva ona stresna natjecanja, od Pekinga do Rija i nazad. Onda sam pomislio kako neće osvojiti zlatnu medalju, a godinu smo dana mukotrpno radili za ovo. Bila je spremna, a opet se moglo dogoditi da ostane druga ili treća. Na kraju je sve dobro završilo. Ne mogu reći da sam se radovao kao na Olimpijskim igrama u Riju, ali peto europsko zlato je povijesno – rekao je Elkasević.
 
Ova je sezona statistički slabija nego prijašnje. Samo jedna hitac preko 70 metara, i to na prvom mitingu Dijamantne lige u Dohi početkom svibnja.
 – Da, krenuli smo dobro u sezonu, a onda se nakon Dohe dogodila velika ozljeda leđa. I nakon rehabilitacije nikako nije uspijevala pronaći pravi ritam. Jer, nakon leđa dogodile su se sitne ozljede lože, koljena, stopala. Ali tko kaže da do kraja sezone neće baciti još jednom preko 70 metara. Tri su prilike, a prva je završni miting Dijamantne lige. Bez obzira na to što je pobijedila na svim mitinzima do sada, u Bruxellesu se kreće od nule. Tko pobijedi, osvaja mali dijamant. Onda slijedi Zagreb i na kraju Svjetski kup u Ostravi. Jedino natjecanje na kojem do sada nije pobijedila jest Svjetski kup i to je za nju veliki motiv. Nastupala je u Splitu i Marrakechu, ali nikad nije pobijedila. U Splitu je 2010. bila druga iza Kineskinje Li, a u Marrakechu četiri godine kasnije treća iza Amerikanke Lewis-Smallwood i Australke Samuels – rekao je Edis, koji će se sa Sandrom do Bruxellesa pripremati u Medulinu.
 
– Treba prvo vidjeti kako će joj biti stopalo koje ju je jako boljelo dan nakon nastupa u Berlinu – dodao je Edis.
 
 Uz Edisa velik posao ove sezone napravio je i Saša Milošević.
– Saša s nama radi već pet godina, samo za njega nitko ne zna. Tu je i Branimir Vajda, zadužen za fizičku kondiciju. Imamo i nekoliko fizioterapeuta, u Splitu, Puli, Zagrebu. Stručni štab se proširio, samo ne znam kako ćemo sljedeće sezone. Jer, moramo malo proširiti tim, moramo poboljšati uvjete. Naime, preko zime ne možemo trenirati u Splitu jer je i tamo postalo hladno, a ove zime čak je padao i snijeg. Pa onda puše bura, pa je jako hladno. Morat ćemo potražiti neko toplije mjesto. Ne želim da mi se sljedeće zime opet ozlijedi. Ne može onda više trenirati u splitskom krugu gdje riskira ozbiljnu ozljedu. Mislim da je zaslužila da se pronađu sredstva za pripreme u nekim južnim krajevima. No problem je što nas puno mora ići s njom, a sve to košta i sve to netko mora platiti. Jer, kako da je motiviram na buri i hladnoći? Mislili smo ići u Ameriku, Tursku ili Katar. Ali problem je što nas mora ići barem petero – istaknuo je Edis.
 
Sljedeći EP bit će u Parizu. Ništa neobično osim što će se održati na stadionu koji prima samo 20.000 gledatelja. Na tom istom stadionu održan je EP 1938.
– Barem ćemo biti sigurni da će stadion biti ispunjen do posljednjeg mjesta. Mislim da će oni koji uspiju kupiti ulaznicu biti veliki srećkovići i moći će pričati generacijama kako su bili na tom stadionu. Sa sigurnošću mogu reći da ću ja tamo biti sto posto, a za ostale ne znam – zaključio je Edis Elkasević.
 
 PRENOSIMO Večernji list PIŠE Damir Mrvec  FOTO Borna Filić/PIXSELL