Englezi imaju lijep običaj: u javno objavljenom tekstu o nekoj osobi koja zavrjeđuje svojim djelom da se o njoj piše, ne zaborave navesti  u tom životopisu i sportsku djelatnost. I to ne samo tada kada se piše o olimpijskim pobjednicima ili svjetskim rekorderima!

milka-babovicmilka-babovic

Sport i glazba Milana Grafa

Piše: Milka Babović 13. lipnja 2013.

Englezi imaju lijep običaj: u javno objavljenom tekstu o nekoj osobi koja zavrjeđuje svojim djelom da se o njoj piše, ne zaborave navesti u tom životopisu i sportsku djelatnost. I to ne samo tada kada se piše o olimpijskim pobjednicima ili svjetskim rekorderima! Jednostavno rečeno- nastoje što temeljitije proučiti sveukupni život te osobe i predstaviti je javnosti što vjernije.
Jedna takova izuzetna ličnost našeg javnog života bio je profesor Milan Graf. U pravilu ćemo o njemu pročitati ili čuti da je bio glazbenik visokog dometa, vjerojatno saznati podrobnosti o njegovom umjetničkom životnom opusu. O sportu ništa. Istini za volju i u svijetu sporta danas, u pravilu samo oni sjedokosi među njima kojima je bliska i glazba, spomenut će da je ovaj umjetnik živio i sa sportom i za sport. I da je i tu ostavio neizbrisivi trag.
Namjera mi je ispričati priču o tom, manje poznatom djelovanju Milana Grafa. Jasno je da glazbenika, umjetnika neću niti mogu zanemariti. Tom dijelu njegova djelovanja prilazim s dužnim štovanjem, ali i nužnom dozom samokritičnosti jer nisam glazbeni stvaralac, već sam jedna od onih koje ljudi poput Milana Grafa uvode u čari glazbe. Zato ću, da bih točno, dovoljno informativno predstavila profesora Milana Grafa glazbenika, posegnuti za Hrvatskim biografskim leksikonom. Prepisujem prve retke: „GRAF Milan, violinist, glazbeni pisac, pedagog i sportski djelatnik (Koprivnica, 24.VI. 1892. – Zagreb, 2.X.1975.) Prvu glazbenu pouku dobio od koprivničkog gradskog dirigenta i orguljaša Tome Šestaka, potom u Zagrebu, usporedo sa srednjom školom, učio violinu u klasi D. Mareka. Nakon mature, od 1912. studira violinu u Arnolda Rosëa na Glazbenoj akademiji u Beču, gdje je diplomirao 1917. ...“
Iz HBL-a saznajemo da je prof. Milan Graf od 1918. do 1941. predavao violinu na Srednjoj školi Glazbene akademije u Zagrebu. Od 1918.do 1956. (s kraćim prekidima) član je i solist opernog orkestra HNK. Jedan je od utemeljitelja Zagrebačkog kvarteta 1919., čiji je član bio 1919.-1941. i 1945.-1950. Od 1919. do 1940. Milan Graf je i glavni tajnik Zagrebačke filharmonije, a od 1956. do 1962 i stalni član orkestra. Iz preobilja djelatnosti još i ovaj podatak: bio je suosnivač i prvi tajnik Saveza muzičara Jugoslavije.
Kritike i osvrte na koncerte i operne izvedbe, rasprave o problemima glazbe objavljivao je u dnevnicima i časopisima.
Domaći dnevnici: zagrebačke Novosti (s prekidima od 1911. do 1940.), Agramer Tagblatt (1922.), Zagreber Tagblatt (1923.-1925.) i Morgenblatt (1940-1941.); časopisi: naša Muzika (1924.), Muzičar (1928.-1929., urednik, kasnije suradnik) i Zvuk (1932.-1933.). U inozemnim, kao stalni dopisnik: Gide de Concert (Pariz), Music and Musicians i Opera (London), Musica (Kassel), Musical Courier (New York) i Das Orchestar (Mainz). U svim inozemnim časopisima izvještavao je o glazbenim zbivanjima u Hrvatskoj.
Ovim kronološkim nizanjem ni izdaleka nije ni načeta suština glazbenog opusa. A svemu bi trebalo dodati i skladbe za violinu i glasovir, organiziranje i promicanje glazbe... Od stručnjaka iz svijeta glazbe mogu se saznati sve odlike i dostignuća profesora Milana Grafa. Naše je da ispričamo dio priče o sportskom dijelu njegova života.
Nedovoljno je poznato da je prof. Milan Graf bio i prvorazredni sportski novinar. Od 1919. godine bio je suradnik i pokretač prve redovite sportske rubrike zagrebačkih Novosti, osnivač i glavni urednik tjednika Športske novine (1919.-1929.).Kao dopisnik pisao je za vodeće europske sportske listove. U povijesti njemačkog sportskog lista Der Kicker (izlazi u Nürnbergu i Stuttgartu) zapisano je među osnivačima 1919. i ime Milana Grafa. U tom je listu surađivao do smrti. Bio je stalni dopisnik lista Sport Zürich, bečkom sportskom tisku Arbeiter Zeitung, Sport Tagblatt i Weltpresse, Barca i Jornada deportiva (Barcelona), L' Auto (Pariz). Football (Sydney),Prager Presse (Prag), Sport Inforamation (Karlsruhe), Przeglad sportowy (Varšava.
Koprivnica, njegovo rodno mjesto, bila je već u to vrijeme grad u kojem je sport mladih bio dobro organiziran i djelotvoran. Od malih nogu vozio je bicikl, a u Zagrebu kao gimnazijalac redovito je pohađao tečajeve mačevanja. Već 1906. počeo je igrati nogomet, a 1907.ti su srednjoškolci osnovali SK Koprivnica.
O tome piše sam prof. Milan Graf (Povijest sporta broj 22, lipanj 1975.):
„Iako je u sportskim analima zabilježeno da je nogometni klub Koprivnica osnovan godine 1907., ipak je on započeo radom već godine 1906. Tada se koprivnička sredjoškolska četa (Koprivničanci koji su u Zagrebu pohađali gimnaziju) redovito sastajala u Marovskoj 7 (današnja Masarykova,op.p.), a okušala se u prvom dodiru s loptom na legendarnoj Elipsi, iza Realne gimnazije (danas Muzej Mimara)... Godine 1907.počinje organizirana djelatnost kluba u samom gradu Koprivnici... Na Lenišču je prije podne bilo sajmište, a poslije podne je sajmište služilo kao igralište. pa je na igračima bilo da ga stalno čiste da bi mogli trenirati. Po dvije motke označavale su golove...“
Početak, sudeći po sjećanju profesora Grafa nije bio lak. Da bi privukli omladinu u klub „veterani osnivači“ priređivali su povorke gradom u klupskim dresovima, koncerte na kojima su članovi kluba pjevali u zboru, solisti svirači bili su Milan Graf (svirao violin) i Dušan Ožegović (glasovir), a ulaznice za te priredbe u dvoranama hotela Križ i Toplak po kućama su prodavali sami članovi. Kopačke su bile nedostižni luksuz, pa su igrali u svojim cipelama (Jasno je da su se roditelji često hvatali za glavu, a postolari imali posla!). Ali, za vrijeme igre obvezatna je bila klupska kapa na glavi! Postoji zapisnik klupske sjednice 1. srpnja 1907. u kojem je „povijesno svjedočanstvo“ da je zarađenim novcem konačno kupljena nogometna lopta, da je koštala 15 kruna i da je klupska blagajna u pasivi 3 krune i 90 filira.
U tim pisanim sjećanjima prof. Milan Graf ostavio je zanimljive podatke za povijest nogometa u Hrvatskoj. On piše i ovo:
„Na sjednicama se raspravljalo i o pravilima. Najčešće ih je tumačio član kluba Mikša Klein, porijeklom Madžar. Kada bi,na primjer, tvrdio da se kazneni udarac tuče u slučaju igranja rukom u vratarevu prostoru s udaljenosti od 6 metara od gola, mjesni sudac Emil Reš bi uzvratio da je to moguće običaj u Madžarskoj, ali nije u Hrvatskoj... Treba znati da tada pisanih službenih pravila u nas nije bilo...“
Nakon što je 1910.na Realnoj gimnaziji u Zagrebu položio ispit zrelosti Milan Graf je 1911. na Donjogradskoj položio i diferencijalni ispit iz latinskog jezika. Nastavio je studij u Beču, na Sveučilištu i na Glazbenoj akademiji. Bio je uzoran student. Nogomet mu je bio u krvi i svake je nedjelje odlazio s prijateljima na nogometne utakmice. Bili su to novinar David Weiss, također član SK Koprivnice te student pjevanja Tino Pattiera (kasnije tenor svjetskog dometa). Bili su „trojka povezana nogometom“, a ti nedjeljni posjeti utakmicama jedina dokolica.
Milanu Grafu srcu je bila prirasla momčad FC Rapid. To je bio u ono vrijeme najpopularniji bečki nogometni klub. O tom bečkom razdoblju studija i nogometa profesor Graf napisao je sjećanja u svom doslovce posljednjem članku: tekst „O našim prvim nogometnim sucima“ objavljen je posthumno u časopisu „Povijest sporta“, broj 26 u lipnju 1976.:
„Jedne tmurne jesenske nedjelje, u predgrađu Ottakring, FC Rapid je igrao s domaćinom FC Hertha. Sredina vrlo opasna jer su Herthini navijači bili neukrotivi. Kako sam se s prijateljem Weissom našao usred 'otoka' Herthinih 'drukera', nisam se mogao obuzdati kada bi koji njihov igrač nepropisno oborio Rapidovog napadača. Skrenuo sam na se pozornost Ottakringera: nisu me mogli ušutkati na drugi način negoli udarcima kišobranima po glavi i po leđima... Nastala je gužva u koju je uletio popularni vođa Rapidove nogometne sekcije Dionys Schönecker i oslobodio me iz te neugodne situacije. Odmah me je pozvao da s Weissom provedem večer u Rapidovom društvenom domu u Hütteldorfu. Otada sam tamo bio 'kuhan i pečen'.“
Tko zna kojim se prstom umiješala sudbina – možda i objeručke – ali je taj događaj bio presudan za sportski nastavak života studenta Milana Grafa. Igralište FC Rapid u Hüttendorfu bilo je udaljeno od središta grada i sve je bilo teže uskladiti obveze dvostrukog studija i redovitog treninga. Opet se pojavio Dionys Schönecker, ovoga puta kao sudac Austrijskog nogometnog saveza: predložio je Milanu Grafu da ostane u nogometu kao sudac. Ovaj je prihvatio savjet. Odmah je dobio upute, knjige, svu stručnu teoretsku i praktičnu pomoć da bi se što bolje pripremio za sudački ispit.
Polagalo se u sjedištu Austrijskog nogometnog saveza u Beču. Svi oni koji su tada pratili svjetski nogomet – a tih ima živih -, jednako kao i oni koji su čuli priče o tim nogometnim danima, pročitali sjećanja ili svjedočanstva o prošlosti svjetskog nogometa, znaju kakav je ugled u svijetu imao austrijski nogomet i njegov nacionalni savez. Ispit održan u proljeće 1912. nije bio formalnost!
Članovi ispitne komisije bili su Hugo Meisl i Franz Komar, tada vodeći austrijski međunarodni nogometni suci. Uz to je Hugo Meisl bio i austrijski savezni kapetan, a u nogometnu povijest je ušao i kao osnivač popularnog Srednje-uropskog kupa – Mitropacupa.
Milan Graf položio je uspješno taj teoretski dio ispita. O praktičnom dijelu profesor Milan Graf piše:
„Nakon teoretskog sudačkog ispita uslijedio je i praktički ispit na terenu, a moj 'staž' odvijao se na uobičajen način: najprije sam bio međašni sudac na prvenstvenim utakmicama rezervnih momčadi, zatim u istom svojstvu i na utakmicama prvih momčadi. Trebalo je tada mnogo vremena proći da bi se stiglo do suđenja većih prvenstvenih igara.,,
Milan Graf dobija u Beču 1912. zvanje nogometnog suca i postaje član Austrijskog sudačkog kolegija. Prvi je naš nogometni sudac s položenim međunarodnim ispitom. U svom posljednjem tekstu vrhunskom novinarskom profesionalnošću napominje da se u dugom razdoblju od 1912. do 1975. dogodilo mnogo toga, čega se on dobro sjeća, ali, nažalost, u 2.svjetskom ratu nestala je njegova bogata sportska arhiva, a s njom i njegova sudačka legitimacija Austrijskog nogometnog saveza. Zatražio je od Austrijskog saveza u Beču kopiju one iz 1912.i ispis utakmica koje je u Beču vodio. Avaj, za vrijeme nacističke okupacije nestala je i bečka sportska arhiva.
„Nadam se , jer se za tom vrijednom arhivom traga. Odgovor Austrijskog saveza odmah ću objaviti u Povijesti sporta“, napisao je u svom članku, znajući kolika je vrijednost dokumenta za svako propitivanje povijesti, pa i sportske i nogometne.
Nakon Prvog svjetskog rata već 1919. u Zagrebu osnivani su sportski forumi i organizacije. Milan Graf piše:
„... U Zagrebu smo se našli nas dvojica starijih s međunarodnim sudačkim ispitima - ja (ispit 1912. u Beču) i Pavao Kauder (1913. u Budimpešti). Pridružio nam se i dr. Mirko Pandaković te smo reaktivirali 'sudački odbor' i vodili smo utakmice u Zagrebu. Suđenje je bilo olakšano i time što je dr. Milovan Zoričić, 'doyen naših nogometnih sudaca' obradio i preveo s engleskog medjunarodna nogometna pravila, a HAŠK ih je tiskao 1908...“
To jezgro nogometne sudačke organizacije prerasta u Zagrebu u prvu stručnu sudačku organizaciju u tadašnjoj Jugoslaviji. Iz te organizacije izrasle su generacije vrsnih nogometnih sudaca, mnogi su bili dosegli i međunarodnu razinu. Milan Graf se sjeća da je prve utakmice u Zagrebu sudio, među ostalima, i dr Branko Gavella, poznati kazališni redatelj. Prva poslijeratna međunarodna utakmica u Zagrebu odigrana je 13 travnja 1919. na HAŠK-ovom igralištu u Maksimiru. Igrali su Građanski i britanska vojna momčad York Lancaster. Pobijedio je Građanski 4:2. Sudio je Milan Graf.
Milan Graf, svestrani čovjek neiscrpne energije, bio je i član Jugoslavenskog olimpijskog odbora, pa je 1924. predvodio nogometnu olimpijsku reprezentaciju na OI u Parizu. Govorio je nekoliko svjetskih jezika, sudjelovao je na sastancima Međunarodnog olimpijskog odbora i Međunarodnog nogometnog saveza zapaženim i djelotvornim izlaganjima i prijedlozima. Tom je prigodom u Parizu dobio i počasnu plaketu Međunarodnog olimpijskog odbora.
Za zasluge u sportu Predsjednik republike SFRJ odlikovao ga je 1970. Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom. I kao što je sport našao svoje mjesto u njegovom životu, tako su i sportska priznanja odložena među ordenima koje je prof. Milan Graf dobivao za svoj umjetnički rad u zemlji i inozemstvu. Ovaj tekst je naš obol sjećanju na tog izuzetnog čovjeka.