Ja sam samo običan čovjek, koji strastveno voli to što radi

Detalji: Objavljeno: 02. Veljača 2016.

Ivica Kostelić o sezoni u kojoj još nije uspio osvojiti niti bod, o tome zašto i dalje skija ili zašto ne želi prestati – piše Renata Beluhan, novinarka SN

Siječanj je njegov mjesec. Njegovo je uvijek bilo i “što gore, to bolje”, a Adelboden je jučer zasipao snijeg i nudio scenu u kakvima je on godinama bio “kralj slaloma”. Bio...

Ivica Kostelić je dočekao punoljetnost trajanja u Svjetskom kupu, 18 godina u kojima je osvojio sve najveće vrhove skijanja osim olimpijskog zlata, a svoju “zastavicu” je za sva vremena ostavio i na najvećem od svih vrhova, na onom na kojem se ni sam nije vidio iako je u penjanje uložio cijelog sebe. Na Mt. Everestu alpskog skijanja - ukupni pobjednik Svjetskog kupa 2011.

Ispisao je povijest u Wengenu u kojem ima više postolja od ijednog skijaša u povijesti Svjetskog kupa (13), u Kitzbühelu u kojem je napravio isto (11), osvojio je 4 olimpijska srebra, ima svjetsko zlato i cijeli komplet svjetskih medalja uključujući i “brzu” (super G), ima 60 penjanja na postolja u Svjetskom kupu, 26 pobjeda... On je jedan od velikana svjetskog skijanja i to je činjenica kao što je činjenica da se zove Ivica Kostelić. Jedan od najvećih, za sva vremena.

A priča koja stoji iza toga, rekao nam je nakon što u Adelbodenu nije uspio doći do cilja prve vožnje slaloma, priča je koju nitko od nas doista ne može razumjeti. Bez obzira na to jesmo li je “čitali” negdje daleko sa strane ili smo ponekad bili koja usputna crtica. I nije u tim njegovim riječima bilo ni trunke nepristojnosti, to je jednostavno činjenica - mi smo to priču samo “čitali”, površnije ili detaljnije, nebitno, on ju je živio. On i njegova obitelj.

Je li došlo vrijeme da se stavi posljednja točka? Budimo iskreni, malo je onih koji bi rekli - ne. Pogotovo u danima kao Adelboden...

- Je, svi to pitaju - nije se ni začudio ni uvrijedio na pitanje koje smo teško i “zakukuljeno” u još hrpu nepotrebnih riječi prevalili preko usta.

- Ja sam si zadao ciljeve za ovu godinu koji sad izgledaju sve daje i dalje i jedino ako se ne dogodi neko čudo, neću ih ispuniti.

Ali da ne bi bilo nikakvih dvojbi - ne misli stati. Svjestan je da su mu vrhovi koji je nekad osvajao danas nedostižni, ali strast penjanja je još živa.

- Ja nisam imao iluzija o postoljima ni prije ove sezone.

Ali sasvim sigurno niste ni očekivali da bi moglo biti ovako loše, četiri slaloma bez plasmana, tri završene vožnje “debelo” prespore za ulazak u 30?

- Ne. Čovjek si postavlja ciljeve prema svojim procjenama, a ja sam postavio ciljeve koji su viši od ovoga što sam dosad uspio ostvariti.

Gdje je nastao taj raskorak u ciljevima i ostvarenom, previše imate iskustva i previše ste svega prošli i dobrog i lošeg u skijanju da bismo pomislili kako ste procjenjujući radili tek “kule u oblacima”.

- Zapravo ni na treninzima nisam bio brz, ali sam naravno mislio da će na utrkama biti bolje kao što je to često bilo dosad u karijeri. Doduše, utrke u Val d’Isereu, Madonni i St. Caterini su bile i dosta teške za moje koljeno jer je bilo tvrdo i ledeno, a ja sam u takvim uvjetima hendikepiran. Slalom u Adelbodenu mi je pružao veće šanse, ali je završilo kako je završilo. Teško je točno reći... Koljeno je uvijek glavna stvar oko kojeg se sve vrti i....

Zastao je kao nekoliko puta u razgovoru...

- Jednostavno se nalaziš u začaranom rugu u kojem moraš riskirati dio svoje skijaške filozofije, načina rada, treninga, zbog zdravlja. Mi smo cijeli život skijali sve discipline i trenirali sve, a onda različite discipline pomažu jedna drugoj.

Ako cijeli život radiš, treniraš, razmišljaš na jedan način to postaje dio tebe, to si ti. A Ivica je u jednom trenutku morao postati, zapravo pokušati postati netko drugi. Sa 20 je to teško, sa 35-36 godina...

- Ima tu svega pomalo, ali mi smo sigurno imali određeni sustav treniranja koji je donosio dobre rezultate no u jednom trenutku smo morali odabrati nešto drugo. Veleslalom više jednostavno nisam mogao dobro voziti jer mi je u njemu koljeno toliko smetalo da nisam mogao normalno funkcionirati. Prilagodili smo program koljenu ali to je način trening na koji neću reći da nismo naviknuti, ali nije isproban način treninga. Ja sam i u onom dijelu karijere kad sam nastupao samo u tehničkim disciplinama skijao jako puno veleslaloma i gubitak toga je veliki hendikep.

Nakon puno godina, zapravo prvi put nakon 2001. u Adelbodenu ste startali izvan 30 najboljih (imao je broj 47). Loš startni broj otežava cijelu situaciju, sad će vam biti još teže nego u prethodna tri slaloma.

- Problem je samo što se tiče staze, jer je uglavnom više oštećena, nema tu ništa posebno dodati. Treba se napraviti što se može iz dane situacije.

Je li to vama moguće? Je li moguće da iz te pozicije uđete u drugu vožnju?

- Da, ulazak u 30 je sigurno moguć.

Na redu su “vaši” Wengen i Kitzbühel, što ako i tamo ne uspijete do bodova? Postoji li mogućnost da kažete - dosta je, prestajem odmah?

- Ne, ja ću sigurno voziti sezonu do kraja i dat ću sve od sebe kao i obično. Nije to laka odluka za mene, odluka o prestanku. I ne mogu reći da je to definitivno da ću se prestati skijati... Moram voziti do kraja i koncentrirati se najbolje što mogu.

Sezona oproštaja. Još jednom proći sva mjesta koja ste u nekom dijelu karijere “pokorili”, a i neka koja su vas bacala na pod, a vi se uporno dizali?

- Jedan od razloga zašto sam nastavio skijati ove sezone je i to. Želim još jednom posjetiti sva ta mjesta, meni su puno značila u životu i ja sam vrlo emotivno vezan za njih, a na neki način ne mogu povezati ništa drugo nego utrkivanje s tim mjestima.

Jedno od takvih, ali vjerojatno ipak posebnije je Wengen u koji upravo odlazite. Vaš Wengen. Što bi vas sad zadovoljilo u Wengenu u kojem ste se 13 puta penjali na postolje?

- Nastup na nekakvoj rezultatskoj ravni, teško mi je sad reći je li to među 10 ili 5 ili bilo što jer današnja situaciji nije usporediva niti s jednom prije u mojoj karijeri. Zadovoljilo bi me da odskijam tako da ja budem zadovoljan.

Nema potrebe za uljepšavanje, sasvim sigurno ste i vi svjesni da jako puno ljudi u Hrvatskoj misli kako se nastupima u kojima ne uspijevate ući u drugu vožnju - sramotite. Ali ako i zanemarimo “pljuvanja iz fotelje” još uvijek je i puno njih koji smatraju da se jednostavno više ne biste trebali mučiti nakon svih ozljeda, godina, uspjeha...

- Ja to ne shvaćam kao mučenje.

Nije zastao, ovu pauzu mi radimo namjerno jer u toj je rečenici odgovor svima zašto još skija. Druga je stvar što će ga malo tko razumjeti. Ali zapravo nije ni presudno. Niti on očekuje da ljudi razumiju. Nitko od nas.

- Taj cijeli put koji sam ja prošao i koja je prošla moja obitelj, otac i Janica... To je takva priča koju nitko neće razumjeti, niti vi niti moji navijači. Ona je prevelika da bi se paušalno pričalo o njoj a posebno je meni teško pričati o tome jer je nepojmljiva za površan razgovor. I općenito nema laganog odgovora na sva ta pitanja “zašto nastavljaš”.

Možda ne možemo do kraja razumjeti njegovu priču, ali možemo naše kroz njegovu...

- To je jedna velika ljubav, možda je to najjednostavnije što sam mogao reći da bi to netko razumio. Iako je to toliko jednostavno da ne čini dovoljnu pravdu cijeloj priči. Zapravo je bolje da se i ne priča i da ostane na tome da je to jedna velika ljubav i strast. Meni nikad nije čudno kad vidim nekoga drugoga koji ima ljubav ili strast prema nečemu, bilo čemu, ja to osjećam prema skijanju. To je nekakav najplemenitiji blagoslov koji možeš primiti, blagoslov da imaš neku ljubav i da se posvetiš tome.

A sve ovo što mu se sada događa, baš kao i ono prije...

- Takav je cijeli život. I da se razumijemo, da prestanem skijati sutra ili prekosutra ništa se neće promijeniti, opet ću se morati susresti s istom takvom dilemom. U životu ideš gore pa ideš dolje, pa se opet penješ i to je jednostavno tako u svemu.

Jasno mu je da je mnogim ljudima nerazumljivo zašto nije otišao kad je bio na sportskom vrhuncu ili dok je još konkurirao najboljima, ali...

- Ljudi vole super-heroje, oni su nedodirljivi, ali ja nisam nikad pretendirao biti super-heroj. Ja sam obični dečko iz predgrađa koji vrti čudan film, kako kaže jedan stih. To je jedina razlika, a zapravo smo i ja i otac samo najobičniji ljudi.

-------------------------------------------------------------------------------------

Ivica ove sezone

Lake Louise, super G

54. mjesto (+3.76)

Val d’Isere, slalom

44. u 1. vožnji (+3.95)

Madonna di Campiglio, slalom

42. u 1. vožnji (+3.51)

St. Caterina, slalom

46. u 1. vožnji (+5.51)

Adelboden, slalom

Nije završio 1. vožnju