EN
HR
Jedno mi se pitanje nametnulo samo po sebi prošloga tjedna, tijekom dodjele nagrada HOO-a imenom Milana Neralića, prvog hrvatskog osvajača olimpijske medalje, još 1900., u Parizu – piše Jura Ozmec, glavni urednik SPTV:
Naime, nagrada je to koja veliča lokalne borce za sport, za djecu, za ustroj, za sportski novac, većinom entuzijaste, zaljubljenike u sport, a ne u novac. Vidio sam na pozornici ljude kojima je nagrada bila kao da su dobili milijun dolara. A nisu, dobili su statuu Milana Neralića i plaketu. I 15 sekundi pljeska plus mali prilog samo i isključivo na Sportskoj televiziji. Ostalima nije bilo zanimljivo. Jedan od laureata je bio doslovce na rubu plača, od sreće, od ponosa, od činjenice da ga je netko „otkrio“ nakon što je 30-ak i više godina radio za lokalnu sportsku zajednicu ili za više njih. A skromno je sve to bilo, doduše u Kristalnoj dvorani hotela Westin, ne bi li se na taj način svim ljudima koji su nagrađeni poslala poruka da nam u hrvatskom sportu zapravo vrijede jako, jako puno! Ta poruka, pa makar bila i uskom krugu ljudi koji razumiju o čemu se radi bila je poticaj da ovako počnem današnji tekst.
Zašto smo zaboravili na taj aspekt sporta, na lokalne junake, na te ljude, mi u medijima, mi u javnosti, mi koji se sportom bavimo? Zaboravili smo, odnosno uzimamo sve zdravo za gotovo. Hoće li Nagrada doživjeti uopće svoje recimo 15. izdanje? Hoće li tada uopće biti takvih sportskih djelatnika, ljudi, pozitivnih luđaka koji svojim autom, ne pitajući za cijene goriva razvažaju tuđu djecu na treninge i natjecanja, ustaju se u cik zore, rade vikendom bez ikakve naknade.. i tako dalje. Znate, zapravo, cijelu tu priču, no sve se više pravimo da nam nije važna. Mladi treneri ili oni koji izađu s Kineziološkog fakulteta danas prvo pitaju za novce i povlastice, za prekovremene i plaćanje „po kilometru“, a sve manje za djecu s kojom moraju raditi. Raditi, krvavo i potpuno se predajući sportu i tome što imaju. Poput ovih ljudi i organizacija koji su imali priliku dobiti Nagradu Milan Neralić Hrvatskog olimpijskog odbora za doprinos lokalnom sportu. I zaraditi pljesak pedesetak ljudi na 15ak sekundi nakon 30 godina rada….
Jedna od tih organizacija je i Riječki sportski savez. Uz pregršt nekih pozitivnih stvari, poput stavljanja naglaska na privlačenje velikog broja djece u sport, pa makar i rekreativni, saznao sam da oni imaju već izrađenu formulu kako financirati ekipni, zovemo ga i loptački, sport u najvećem gradu Kvarnera. Svjesni su činjenice da klubovi u odbojci, nogometu, košarci, vaterpolu i rukometu imaju najmanje svaka dva tjedna neki put nekamo u Hrvatskoj, a neki i u inozemstvo. Dakle – trošak. Veliki trošak, veći od nekih drugih koji velika natjecanja imaju 3, 5 ili 8 puta godišnje. No, u RSS-u su svjesni i činjenice da za vrijeme treninga bilo koje selekcije kluba, recimo odbojke, u dvorani ne može biti 100 klinaca, nego samo ta ekipa, procjenjujem njih najviše 20. Dakle, cijela dvorana cijeloga sata (ili dulje) za 20 sportaša, plus trener ili treneri za svaku selekciju, kojih ima i opet dvije, tri, pet? Dakle, opet pojačan trošak. Zbog te specifične situacije u klubu ne mogu ni upisati previše djece, poput recimo plivača koji samo u Rijeci imaju tisuću članova. Dakle, smanjen priljev novaca od članarina. I tako dalje, problemi i specifikumi ekipnih sportova stvaraju posebne odnose, kako u Rijeci, tako i u državi. No, Rijeka je sve riješila, odnosno u Riječkom sportskom savezu su stvari posložili i stavili na papir, pa polako rješavaju na svoj tih i izgleda učinkovit način. Država? Još ne….
Pa se svakako vraćam Neraliću i ljubavi prema sportu, a ne prema novcu.
Izvor: www.sptv.hr peJURAtivno
