EN
HR
Eto, i tu smo neizvjesnost pregrmjeli: na Svjetskom nogometnom prvenstvu sljedeće godine startamo u skupini L (jednoj od 12) s Engleskom, Panamom i Ganom. Lokacije obračuna bit će Dallas 17. lipnja od 22:00 po našem vremenu, Toronto 24. lipnja od 01:00 te Philadelphia 27. lipnja od 23:00. Piše: Branko Stipković, član HZSN.
Natjecanje čak 48 reprezentacija – što je apsolutni rekord nakon 22 završnice FIFA World Cupa – počinje 11. lipnja, završava pak 19. srpnja. Razigravanje po skupinama nastavit će po dvije prvoplasirane selekcije plus osam najuspješnijih trećeplasiranih. Ne treba posegnuti za pretjeranim optimizmom kako bismo se ponadali da će Vatreni izboriti plasman u „društvo 32” jer dovoljno su kvalitetni i sposobni, dokazano uspješni i ne manje voljeni – analogno tome praćeni.
Naravno da su Englezi ne samo u prvom terminu, već i u prvom planu. Najopasniji suparnik vrijedan najvećeg poštovanja. Nacionalni team koji je furiozno prošao kontinentalnom grupom sa sva 24 boda iz osam utakmica i razlikom pogodaka 22:0 u dvostrukim ogledima s Albanijom, Srbijom, Latvijom i Andorom, no ni Hrvatska baš ne zaostaje sa sedam pobjeda, jednim remijem i istovjetnom gol-razlikom, +22, u nadmetanjima s Češkom, Farskim Otocima, Crnom Gorom i Gibraltarom. Inače su najuvjerljiviji bili Norvežani koji se iz dvoboja s Talijanima, Izraelcima, Estoncima i Moldavcima diče znamenkama 8 8 0 0 37:5 24...
S tim famoznim Albionom imamo negativnu statistiku u ukupno 11 utakmica službenih i revijalnih: 3 2 6 13:22. Međutim, četiri derbija svijetle na vječnoj listi nezaboravnih.
Prvi: 0:0 na Wembleyju 24. travnja 1996.
Točno 33.650 gledatelja na novom stadionu, dakle ne onom oko čijeg je travnjaka bila lešnata staza za utrke pasa, oholo je očekivalo glatku pobjedu u prijateljskom srazu, no žilavi Hrvati taj su plan parkirali na sporedni kolosijek. Miroslav Blažević i potentna postava Mrmić, Pavličić (Mladenović), Jarni, Štimac (Soldo), Jerkan, Bilić, Asanović, Prosinečki, Šuker, Boban (Stanić), Bokšić (Pamić) bez pardona su ambiciozan takmačev plan parkirali na sporedni kolosijeki. Dapače, malo je trebalo da mu zapapre. Premda je Terry Venables u arenu poslao zaista zvučna prezimena: Seaman, Neville, Pearce, Ince, Wright, McManaman, Platt, Gascoigne, Fowler, Sheringham, Stone. Razumije se da je ovaj novinar dan kasnije užasnut javio Sportskim novostima budalaštinu (trebalo bi reći: svinjariju) nekog klipana iz Daily Mirrora.
Zato što je lažni gentleman i nadobudni frajer bez pokrića ispalio ovakav akrostih:
C-lueless (dezorijentirano)
R-ubbish (smeće)
O-rrible (grozno)
A-wful (nepodnošljivo)
T-urgid (napuhano)
I-nept (nespretno)
A-imless (besciljno.
Kakav idiot! Ako su Croate djelovale tako jadno, zašto ih Gordi Albion nije matirao, tko mu je branio? Ali ne, važna je prepotencija na n-tu potenciju, bahatost ujedinjena s arogancijom. Mogli smo i mi sročiti sličnu budalaštinu, što nije dolazilo u obzir.
Tako da potencijalnu shemu sa zadrškom od 29 godina objavljujemo danas, inat je jači:
E-rozivno
N-egledljivo
G-rozno
L-oše
A-ntipropagandno
N-emoćno
D-osadno.
Drugi: 2:0 u Maksimiru 11. listopada 2006.
Ili kako je bezimena krtica uništila gostujućeg čuvara mreže pred 34.500 gledatelja i desetoricom skamenjenih suigrača. Kvalifikacije za EP '08. u Austriji i Njemačkoj, leteće squadra Slavena Bilića nakrcana uzornim elanom i motivom. Nakon sat igre zabio je Eduardo da Silva, a desetak minuta kasnije loptu je vrataru vraćao Gary Neville (onaj koji je igrao i '96. u Londonu), ispriječio se stanoviti hupser, izbočina prožvakane zemlje zbog koje je odbijanac iznenadio junačku desnicu Paula Robinsona i skončao u mreži. Normalno da smo u izvještajima – ne samo šaljivo – predložili da premiju dobije i direktor stadiona Miljenko Sakoman iz Klinča Sela. Igrali su Pletikosa, Ćorluka, Šimić, R. Kovač, Šimunić, Rapaić (Olić), N. Kovač, Modrić, Kranjčar (Babić), Petrić, Eduardo (J. Leko). Osim spomenutog dvojca među gubitnicima su uglavnom bili apsolutni velikani Terry, Ferdinand, Carragher (Wright), Parker (Richardson), Carrick, Cole, Lampard, Rooney, Crouch (Defoe). Na klupi šef Steve McClaren.
Treći: 2:3 na Wembleyju 21. studenoga 2007.
Englezima je to bio presudan meč glede odlaska na euro-smotru '08. Hrvatima, već plasiranima, krasna prilika da se iskažu i u kolijevci nogometa. Bilić je na scenu pred 90.000 gledatelja od kojih 6.000 Hrvata poslao ovu četrnaestoricu: Pletikosa, Ćorluka, Šimić, R, Kovač, Šimunić, Srna, N. Kovač, Modrić, Kranjčar (Pranjić), Eduardo (Petrić), Olić (Rakitić). Dočim je nesretni McClaren slamku spasa tražio s boysima kojima je prezime Carson, Richard, Bridge, Gerrard, Lescott, Campbell, Barry (Defoe), Lampard, Crouch, Wright-Phillips (Beckham), Cole (Bentley). Poentirali su Kranjčar, Olić te Petrić u finišu dok je rezultat bio 2:2, za kontra stranu Lampard i Crouch. Priča se dakako proširila, u fokusu zluradih bio je izbornik Steve Mc Claren kome se prigovaralo da mu je bitnije bilo sakriti se pod kišobran kao kakvom čangrizavom starčeku, negoli hrabro povesti svoje trupe. Podrazumijeva se da su lokalni mediji spekulirali kako se Hrvatska borila i za Rusiju, temeljem starog prijateljstva Ivice Olića s oligarhijom vojnog CSKA u kojem je do te sezone proveo četiri godine zaplijenivši status legende. Kako bilo, drugog jutra su pred vratima hrvatskog veleposlanstva u Moskvi osvanuli brojni buketi zahvale. Navodno nije izostala ni premija koju je Ola podijelio s „kockastima”. Zaslužili su svaku cent, pa i kopejku...
Četvrti: 2:1 na Lužnikiju 11. srpnja 2018.
Ta rana Made in 2007. nikad nije zacijelila. Toliko da je nekidan, svršetkom plesa kuglica u Washingtonu, skoro cijeli Otok zavapio „Zar opet ti Hrvati, zbog kojih imamo PTSP...!?” Hrvati kao bijela vrana ili crna mačka. Jer polufinale SP-a 2018. peče li peče. Jest da je Trippier potpisao vodstvo već u 5. minuti, no Perišić je izjednačio u 68., Mandžukić trasirao autoput za finale u 109. Tako su puleni Zlatka Dalića dosegnuli neslućene visine. Toga dana na djelu su bili Subašić, Vrsaljko, Lovren, Vida, Strinić (Pivarić), Brozović, Rebić (Kramarić), Rakitić, Modrić (Badelj), Perišić, Mandžukić (Ćorluka). Gareth Southgate oslonio se ovaj sastav: Pickford, Walker (Vardy), Stones, Maguire, Trippier, Lingard, Henderson (Dier), Alli, Young (Rose), Sterling (Rashford), Kane. Posebno nam je drago što je „u pojam ubijen” Jordan Pickford, umišljeni golman Tri lava i Evertona, koji se u jednoj akciji unosio u lice i divljački derao na sedam godina starijeg Marija Mandžukića zato što ga je usput dotaknuo. Sva sreća da je Mandžo istinski gospodin a ne „Đilkoš” kako ga je doduše od milja zvao Ćiro. U protivnom bi tom Picku odvalio šamarčinu... Osveta je bila drukčija. Preslatka!
Ukratko, nadamo se rezultatskoj reprizi dogodine. Engleska je vrhunska sila, takva je i Hrvatska. Udarit će junak na junaka. Zar nije bolje gombati se s tim partnerom, negoli s Portugalom, Francuskom, Španjolskom, Brazilom. Usprkos tome što su nas „najdraži neprijatelji” oba puta pregazili (4:1, 5:1 dok ih je vodio Fabio Capello ) u nastojanju da se dokopamo planetarnog šampionata 2010. u Južnoafričkoj Republici.
Zamjećujete da nema ništa o Panami i Gani. Ima: Panama je u dodatne kvalifikacije gurnula Jamaicu ovdje apostrofiranog McClarena. Ne bi smjela nauditi Daliću i desecima tisuća Croata na BMO Field stadionu u Torontu. Ipak je ne treba gledati svisoka. I zbog toga što je u izlučnom ciklusu za leđima ostavila Gvatemalu, koja je 2011. na svjetskoj završnici momčadi U-20 u Kolumbiji pobijedila (1:0) i eliminirala Hrvatsku. Autor ovog priloga uživo je pratio nemoć Andreja Kramarića, Franka Andrijaševića, Mateja Delača, Arijana Ademija, Ivana Lendrića... Gana? Bilo bi bolje da idemo na Zelenortske Otoke, Curacao, Haiti, Novi Zeland, ali nemojmo biti razmaženi, valjda smo ispucali kvotu na Gibraltaru. Dobro je tako, bolje od sudara s Italijom, Danskom pa i Turskom.
Foto: K. Dietsch/Getty Images Via Afp
