Hrvatski olimpijski odbor (HOO) u suradnji s Ministarstvom hrvatskih branitelja drugi je put dodijelio zajednički ustanovljeno Godišnje priznanje sportskim klubovima, sportašima i sportskim djelatnicima za doprinos u obrani Republike Hrvatske, kojim se valoriziraju zasluge dionika sportskog sustava u Domovinskom ratu
Želimir Feitl zvani Žiga legendarni je hrvatski karatist i dragovoljac Domovinskog rata i počasni član Hrvatskog zbora sportskih novinara. Dobitnik je priznanja koje zajednički dodjeljuju Ministarstvo hrvatskih branitelja i Hrvatski olimpijski odbor za doprinos u obrani Republike Hrvatske. Osim toga, Feitl je dobitnik brojnih nagrada i priznanja, među kojima se ističu Nagrada Milan Neralić 2020. te Nagrada Matija Ljubek 2021. godine. Dobitnik je i Državne nagrade za sport “Franjo Bučar” 2022. godine.
Još u djetinjstvu počeo se baviti sportom u rodnom Karlovcu. S 14 godina igrao je rukomet u lokalnom klubu Dubovac. U Karlovcu živi do završetka srednje škole, a zatim odlazi u Zagreb na studij, koji završava 1975. godine. U Zagrebu uz rukomet počinje trenirati i karate. Bio je juniorski reprezentativac u rukometu. Zanimljivo je da je bio izbornik i trener hrvatske karate reprezentacije od 1992. do 1996. godine. Osnivač je i prvog kluba tog sporta u Karlovcu, današnjeg Karate kluba “Karlovac 1969”. Tijekom karijere obnašao je niz važnih dužnosti. U razgovoru za Hrvatski vojnik podijelio je s nama svoju životnu priču. Ratni i sportski put.
Dragovoljac ste Domovinskog rata. Kada ste se uključili u obranu Domovine i koliko je trajao vaš ratni put?
- Početkom kolovoza, na zahtjev pomoćnika ministra unutarnjih poslova RH Ivana Jarnjaka, počinjem okupljati dragovoljce iz Karlovca. Putem mobilizacijskog poziva svi se okupljamo 17. rujna 1991. na Policijskoj akademiji u Zagrebu, gdje započinje obuka pod nadzorom specijalista Akademije i djelatnih instruktora Jedinice za posebne namjene Lučko. Na obuci je sudjelovalo oko stotinu dragovoljaca, a završila su je 72. Imenovan sam zapovjednikom postrojbe TRN, kojoj je ime dao tadašnji zapovjednik specijalnih jedinica i moj zapovjednik Mladen Markač.
Koje vam se ratne uspomene najčešće vraćaju i koliko su vas ta iskustva oblikovala kao čovjeka?
- Najčešće mi se vraćaju sjećanja na pogibiju mojeg zamjenika Đonija Polovića i još jednog dragovoljca, Borisa Kranjčeca, tijekom osvajanja vojarne “Luščić” u Karlovcu, kao i na moje ranjavanje te pogibiju zapovjednika satnije Krunoslava Plasaja od minobacačke granate na Turnju u sklopu osvajanja vojarne “Logorište”. Posebno me obilježilo razdoblje od oko pet mjeseci koje sam nakon operacije zgloba lijeve i pete desne noge proveo u invalidskim kolicima. To iskustvo donijelo mi je spoznaje koje zdrav čovjek teško može zamisliti. Od tada drugačije gledam na osobe s invaliditetom i općenito sam postao senzibilniji.
Koliko su vas ratna iskustva promijenila – kao čovjeka, ali i poslije, kao sportskog djelatnika?
Odgovornost za živote ljudi kojima zapovijedate, procjene rizika, organizacija postrojbe i svi strahovi koje proživljavate mogu vas ili slomiti ili ojačati. U mojem slučaju ta su me iskustva ojačala. Kao gospodarstvenik i menadžer imao sam dugogodišnje iskustvo u organizaciji i provedbi standarda i procedura, što mi je poslije puno pomoglo i kao sportskom djelatniku na rukovodećim položajima.
Smatrate li da se danas dovoljno govori o žrtvi branitelja i prenosimo li mladima točnu sliku tog vremena?
- Možda bi kroz školski sustav trebalo posvetiti više pažnje toj temi jer će braniteljske udruge s vremenom biti sve malobrojnije i prije ili kasnije će nestati.
Na koji način vam je sportski duh – disciplina, izdržljivost i mentalna snaga – pomogao tijekom ratnih dana?
- Karate, a posebno vrhunski sport, traži velika odricanja, iznimnu disciplinu, odgovornost i mentalnu snagu, što mi je, naravno, puno pomoglo tijekom rata.
Kako ste doživjeli povratak u civilni život nakon rata i je li sport bio svojevrsna terapija?
- Nakon liječenja, sredinom 1992. godine, vratio sam se na mjesto direktora u tvrtku Kaplast d. d. Istodobno sam izabran za izbornika, a poslije i direktora karate reprezentacije Hrvatske, koja je tada počela nastupati na europskim i svjetskim prvenstvima kao samostalna država. Bio je to neizreciv ponos – stajati pod hrvatskom zastavom i slušati himnu prilikom osvajanja zlatnih medalja. Nije bilo bolje terapije.
Kao legendarnom karatistu, koliko vam je natjecateljsko iskustvo pomoglo u kasnijem organizacijskom radu?
- Sport odgaja ljude s karakterom, disciplinom, upornošću, izdržljivošću i sposobnošću prihvaćanja poraza, iz kojih se vraćate još jači. Sve te vrline pomažu u budućem životu i radu.
Nedavno ste dobili priznanje Hrvatskog olimpijskog odbora i Ministarstva hrvatskih branitelja za doprinos u obrani domovine. Koliko i što vam to priznanje znači na osobnoj razini?
- Bila mi je velika čast stajati uz mnoge sportaše, iz različitih sportova, kao i uz ratne zapovjednike generale Markača i Lucića. To mi je jedno od najdražih priznanja.
Nakon rata nastavili ste snažno djelovati u sportu. Što vas je potaknulo da ostanete aktivni i preuzmete odgovorne dužnosti?
- Motivirala me želja da pomognem mladima u sportu te da se poboljšaju uvjeti rada u klubovima – i infrastrukturno i organizacijski. Važno mi je bilo i donošenje dugoročnih strategija razvoja sporta u Karlovcu i Županiji, kao i kvalitetna suradnja sa svim institucijama koje sport financiraju – od ministarstava i Olimpijskog odbora do Županije i Grada.
Danas ste predsjednik Zajednice sportova Karlovačke županije. Kakvo je stanje sporta u Županiji i s kojim se izazovima najčešće susrećete?
- Može se reći da je stanje svake godine sve bolje – i po rezultatima i po rangovima natjecanja. Program Ministarstva usmjeren na rad s mladima do 18 godina posebno kroz financiranje trenera i opreme znatno je poboljšao situaciju. Takva ulaganja dugoročno podižu i kvalitetu i masovnost sporta jer povećanje broja stručnih trenera sigurno donosi bolje rezultate.
Što smatrate svojim najvećim doprinosom razvoju lokalnog sporta?
- Izdvojio bih donošenje Strategije razvoja sporta Grada Karlovca i njezino usvajanje na Gradskom vijeću, kao i povećanje financiranja trenera i opreme za rad s mladima na županijskoj razini.
Koliko je, po vašem mišljenju, važno mladima kroz sport prenositi vrijednosti domoljublja, rada i poštovanja?
- Sportaši se unutar klubova i reprezentacije odgajaju u duhu domoljublja, poštenja i poštovanja prema domovini i starijima. To se jasno vidi svaki put kada donesu medalje u Hrvatsku s europskih i svjetskih natjecanja.
Kakvu poruku imate za mlađe generacije, koje Domovinski rat poznaju samo iz priča i udžbenika?
- Neka čuvaju našu zemlju, koja je stvorena u krvi i izgubljenim životima, i neka prema njoj njeguju poštovanje i ponos što su njezini građani.
PRENOSIMO Hrvatski vojnik Tekst: Ivan Šurbek Foto: Privatna arhiva

EN
HR















