EN
HR
Vijest kako je USKOK ušao u Hrvatski skijaški savez, sportsku organizaciju koju su proslavili Janica i Ivica Kostelić, posljednjih dana dominira hrvatskim sportskim eterom – piše Andrija Kačić Karlin, Dnevno.hr
Tema ovog našeg teksta nije afera da je pod istragom Vedran Pavlek i da USKOK istražuje manjak u Savezu između 10 i 17 milijuna eura, već su tema visoki standardi koje su postavili Kostelići i iza sebe ostavili veliku prazninu kada su otišli, jer iz njihovih uspjeha nije došlo do kontinuirane nadogradnje.
Dominacija Janice i Ivice Kostelić na svjetskim kupovima i olimpijskim borilištima nije bila tek niz pobjeda, bila je dokaz da mala, mediteranska zemlja bez ozbiljne alpske infrastrukture može pokoriti najzahtjevniji zimski sport na svijetu. Danas, međutim, ta vremena djeluju kao daleka, gotovo nestvarna uspomena. U godinama kada je Janica osvajala olimpijska zlata, a Ivica globuse, činilo se da je hrvatsko skijanje trajno ušlo u svjetsku elitu. Sustav će se, vjerovalo se, nadograditi. Uspjeh će proizvesti strukturu. Struktura će proizvesti kontinuitet. Dogodilo se suprotno. Povremeni bljeskovi pojedinih skijašica i skijaša nakon ere Kostelića više su bili individualni iskoraci nego rezultat stabilnog, planskog rada. Dobar plasman u utrci Svjetskog kupa danas se doživljava kao iznenađenje, medalja kao senzacija. U tom pomaku percepcije skriva se suština problema, hrvatsko skijanje više ne polazi od pretpostavke da pripada vrhu.
Nedostatak sustava
Činjenica je neumoljiva, Hrvatska nema pravu alpsku stazu. Nema glečere, nema višemjesečni snijeg, nema infrastrukturu kakvu imaju Austrija, Švicarska ili Italija. I ono što je postignuto početkom 2000-ih doista je bilo svojevrsno sportsko nadrealno ostvarenje. Senzacionalni uspjesi tada su prikrivali strukturalnu slabost, oslanjanje na obiteljsku upornost, improvizaciju i gotovo asketski rad jednog uskog kruga ljudi. Model koji je funkcionirao zahvaljujući genijalnosti i fanatizmu ne može se jednostavno preslikati na generacije koje dolaze. Zimske olimpijske igre u Italiji nedavno su se u Hrvatskoj pratile bez one napetosti u zraku, bez osjećaja da će se na glavnom zagrebačkom trgu uskoro postavljati pozornica za doček. Olimpijske igre su postale sportska kulisa, a ne nacionalni projekt nade.
Euforija je prošla
Razloga je više, i oni su slojeviti. Očit je nedostatak sustava i dugoročne strategije. Nakon vrhunca nije izgrađen snažan razvojni model. Talent se i dalje oslanja na entuzijazam pojedinaca, a ne na stabilnu, financijski i logistički osiguranu piramidu od dječjih kategorija do vrha. Ima toga još… Alpsko skijanje je skup sport. Oprema, putovanja, treninzi na glečerima, sve to zahtijeva ozbiljna sredstva. U zemlji ograničenog tržišta i sponzorskog potencijala, bez masovnosti baze, teško je održati kontinuitet vrhunskih rezultata. Euforija je prošla, ali sustavno prenošenje znanja nije zaživjelo u mjeri u kojoj je moglo. Vrhunska generacija nije automatski stvorila vrhunski sustav. Najopasniji je možda psihološki trenutak. Hrvatska je nekoć startala utrke s vjerom da može pobijediti. Danas se često starta s nadom da će se “dogoditi čudo”. A čudo, po definiciji, ne možete planirati.
Nemoguće ponoviti?
Epoha Janice i Ivice postala je standard koji je gotovo nemoguće dosegnuti. Međutim, istodobno je postala i teret. Svaka nova generacija mjeri se s najboljima svih vremena. U takvoj usporedbi i vrlo dobar rezultat djeluje kao razočaranje. Možda je najveći izazov hrvatskog skijanja upravo u spuštanju letvice očekivanja. Hrvatsko skijanje danas stoji između mita i stvarnosti. Mit kaže da smo nekad bili najbolji na svijetu. Stvarnost pokazuje da bez planine, bez sustava i bez masovne baze nema kontinuiteta. Ali isto tako, povijest nas uči da su i najveći uspjesi nastali u uvjetima koji su izgledali beznadno. Upravo zato pitanje nije može li se ponoviti Janica. Pitanje je može li se izgraditi struktura u kojoj nova generacija neće morati biti čudo, nego rezultat.
Još dodatak. Gospodine Ante Kostelić, vidite li koje ste čudo napravili?
Izvor: Dnevno.hr Foto: D. Matić, S. Vrančić, T. Kristo / CROPIX arhiva
