EN
HR
Bojan Hodak, Igor Tolić, Miro Petrić i Mario Jozić za HZSN govore o povijesnom uspjehu s Persibom, životu u Bandungu i nogometnoj strasti kakvu Europa više gotovo ne poznaje – piše Dražen Patarčić.
Prije tri godine Persib Bandung nalazio se na 16. mjestu prvenstvene ljestvice i vodio borbu za ostanak u elitnom razredu indonezijskog nogometa. Danas je taj isti klub trostruki uzastopni prvak države, a iza jednog od najvećih uspjeha u povijesti kluba stoji hrvatski stručni stožer predvođen Bojanom Hodakom. Uz Hodaka su u različitim razdobljima radili njegovi sunarodnjaci Goran Paulić, Igor Tolić, Miro Petrić i Mario Jozić, a zajedničkim radom ispisali su stranice povijesti koje će se u Indoneziji još dugo prepričavati.
Persib je osvojio tri uzastopna naslova prvaka (2023./24., 2024./25. i 2025./26.), što nikome prije nije uspjelo u modernoj eri indonezijskog prvenstva. Istodobno je Hodak tri godine zaredom proglašen najboljim trenerom lige, što dodatno potvrđuje veličinu ostvarenog rezultata.
OD BORBE ZA OSTANAK DO TROSTRUKE KRUNE
Kada je u srpnju 2023. godine preuzeo momčad, Hodak nije došao u klub koji dominira prvenstvom. Naprotiv, Persib je bio u teškoj situaciji i malo je tko mogao predvidjeti što će uslijediti. Hrvatski trener stabilizirao je momčad, podigao samopouzdanje igrača i već u prvoj sezoni odveo klub do naslova prvaka. Sljedeće dvije godine donijele su potvrdu da nije riječ o slučajnosti, nego o sustavno građenoj momčadi.
Posebno impresivna bila je posljednja sezona. Persib je promijenio čak 23 od 31 igrača, a unatoč tome ponovno je stigao do naslova ispred snažne konkurencije.
– Treća godina bila je najteža. Promijenili smo velik broj igrača, a konkurenti poput Persije i Bornea bili su vrlo jaki. O naslovu su odlučivale međusobne utakmice i detalji – prisjeća se Hodak.
Velik doprinos uspjehu dao je i ostatak hrvatskog stručnog stožera. Posebno se ističe podatak da je Persib prošle sezone ostvario čak 23 utakmice bez primljenog pogotka, što dovoljno govori o kvaliteti rada u obrambenom segmentu igre.
KLUB S VIŠE OD 15 MILIJUNA NAVIJAČA
Persib Bandung jedan je od najvećih i najpopularnijih klubova jugoistočne Azije. Procjenjuje se da ima više od 15 milijuna registriranih navijača, dok pojedini izvori navode i znatno veće brojke. Njihovi navijači, poznati kao Bobotoh, ne doživljavaju klub samo kao sportsku instituciju nego kao dio vlastitog identiteta.
– Ne mislim da imamo 15 milijuna trenera, nego barem dvostruko više – kroz smijeh govori trener vratara Mario Jozić.
– Pritisak s tribina nisam osjećao. Uživao sam svaki dan, od dolaska na stadion do završetka utakmice. Takvu navijačku strast i zajedništvo nisam vidio nigdje u svijetu – dodaje.
Sličnog je mišljenja i kondicijski trener Miro Petrić.
– Očekivanja su ogromna i svaka utakmica mora se dobiti. Međutim, kako smo pobjeđivali i igrali dobro, nismo osjećali pretjeran pritisak. Negativnih reakcija bilo je vrlo malo – kaže Petrić.
Igor Tolić priznaje da je tek po dolasku u Bandung shvatio koliki je zapravo Persib.
– Znao sam da je riječ o velikom klubu, ali tek kada sam stigao u Indoneziju postalo mi je jasno koliko ljudi živi za Persib. Podršku navijača osjećaš doslovno na svakom koraku – ističe Tolić.
NOGOMETNA ZEMLJA KOJA ŽIVI ZA SPEKTAKL
Iako je badminton i dalje nacionalni sport broj jedan, nogomet u Indoneziji posljednjih godina doživljava pravi procvat. Stadioni su redovito puni, a utakmice najvećih klubova privlače desetke tisuća gledatelja.
– Po kvaliteti bih indonezijsku ligu smjestio negdje između SuperSport HNL-a i Prve NL. Ono što je velika razlika jesu stadioni i atmosfera. Kada pred 30 ili 35 tisuća gledatelja izađete na teren, osjećate se kao pravi profesionalac – kaže Petrić.
Hodak ističe kako je riječ o vrlo zahtjevnom natjecanju.
– Liga je fizički izuzetno naporna zbog velikih udaljenosti i stalnih putovanja. Zemlja ima tri vremenske zone, a klima je u mnogim dijelovima vrlo vruća i vlažna. Svake godine liga je postajala sve kvalitetnija – objašnjava hrvatski stručnjak.
INDONEZIJA IH JE OSVOJILA
Osim nogometa, četvorica hrvatskih stručnjaka iz Indonezije nose i brojna lijepa životna iskustva.
– Indonežani su među najboljim ljudima koje sam upoznao. Bandung ima ugodniju klimu zbog svoje nadmorske visine, a na ostatak zemlje čovjek se s vremenom navikne. Gdje god smo došli, ljudi su bili iznimno srdačni – kaže Jozić.
Petrić se slaže.
– Tri godine proveo sam u Indoneziji i mogu reći samo pozitivne stvari. Ljudi su nevjerojatno susretljivi, spremni pomoći u svakom trenutku i nikada nisam doživio nikakvu neugodnost – naglašava.
DERBI ZBOG KOJEG SE PUTUJE U OKLOPNIM VOZILIMA
Posebnu priču predstavlja rivalstvo Persiba i Persije Jakarta, najveći derbi jugoistočne Azije. Riječ je o susretu koji odavno nadilazi sport i koji izaziva emocije kakve je teško objasniti nekome tko ga nije doživio.
– To je takav rivalitet da je kroz povijest bilo i tragičnih događaja među navijačima. Na utakmice smo odlazili u oklopnim vozilima jer drukčije nije bilo moguće – govori Hodak.
Prisjeća se i poruke koju su igrači dobili od navijača prije jednog od derbija.
– Napisali su im da mogu izgubiti bilo koju utakmicu na svijetu, ali ovu ne smiju. Ako izgube, moraju ostaviti posljednji atom snage na terenu. To najbolje pokazuje što taj derbi znači ljudima – kaže Hodak.
U tri sezone pod njegovim vodstvom Persib nije izgubio niti jednu prvenstvenu utakmicu protiv najvećeg rivala.
NOVI IZAZOVI
Nakon povijesnog uspjeha Hodak je odlučio uzeti kraći predah.
– Ponuda uvijek ima, ali sada želim malo odmora. Nakon nekoliko mjeseci vidjet ćemo što donosi budućnost – poručio je.
Njegov dosadašnji pomoćnik Igor Tolić preuzet će momčad kao glavni trener.
– Bojan je postavio iznimno visoke standarde. Bolji rezultat od tri uzastopna naslova teško je zamisliti, ali poznajem klub, igrače i okruženje. Straha nema – zaključio je Tolić.
Za hrvatske „mušketire“ indonezijska avantura možda ulazi u novo poglavlje, ali ono što su ostvarili u Bandungu već sada ima status sportske povijesti. Od momčadi koja je strahovala za prvoligaški status stvorili su trostrukog prvaka države i klub koji će njihova imena još dugo pamtiti.
Foto: Privatna arhiva
