EN
HR
Laktečanka Ivana Štukelj, članica karlovačkog Sportsko-rekreacijskog kluba Pedala Laganini, ostvarila je jedan od svojih najvećih biciklističkih ciljeva. Završila je NorthCape 4000, jedan od najzahtjevnijih europskih ultrabiciklističkih izazova, a iza više od 4000 prijeđenih kilometara kriju se tri godine priprema, iskustva, učenja, pogrešaka i upornosti.
Sve je zapravo počelo još 2023. godine u Francuskoj. Ivana Štukelj upravo je prolazila kroz cilj legendarnog Paris–Brest–Parisa, 1200 kilometara dugog ultrabiciklističkog izazova, kada su joj potekle prve prave suze radosnice. U tom trenutku iz nje je spontano izletjelo: „North Cape, here I come.“ Tada je NorthCape 4000 za nju bio nešto golemo, gotovo monstruozno i jako daleko. Danas, tri godine kasnije, ta je rečenica dobila svoj epilog – Ivana je stigla do Nordkappa i završila NorthCape 4000 kao finisher.
Godine „peglanja“ za veliki izazov
Put do tog cilja, međutim, nije bio ni brz ni jednostavan. Nakon Paris–Brest–Parisa je vrlo dobro znala da još nije spremna za izazov poput NorthCapea. Sama priznaje da je na PBP-u imala dosta neugodnosti na biciklu i da je tek kasnije shvatila koliko je detalja potrebno posložiti kako bi tijelo i bicikl mogli funkcionirati na ekstremno dugim udaljenostima. Umjesto da žuri prema novom velikom izazovu, krenula je putem koji joj očito najbolje odgovara – korak po korak, odnosno kilometar po kilometar.
– I onda su krenule godine peglanja – kaže Ivana, misleći na sve ono što se u ultrabiciklizmu možda čini kao sitnica, ali nakon nekoliko stotina ili tisuća kilometara postaje presudno.
Položaj na biciklu, oprema, tempo, prehrana, spavanje – sve je trebalo testirati i prilagoditi. Nakon svake duge vožnje pojavilo bi se nešto novo što nije bilo dovoljno dobro. Ono što nakon 100 kilometara samo malo smeta, nakon 500 ili 800 kilometara može postati veliki problem. Zato je svaku takvu spoznaju pretvarala u novu lekciju i pokušavala je primijeniti u sljedećoj vožnji.
U međuvremenu su stigli novi veliki izazovi. Nakon PBP-a uslijedili su brojni breveti i duge vožnje, a među najvažnijima svakako 1001 Miglia Italia te London–Edinburgh–London. Upravo su joj takva iskustva omogućila da sve bolje upozna vlastito tijelo, svoje mogućnosti i način na koji želi voziti najduže ultrabiciklističke izazove. Za one koji sa strane gledaju samo brojku od 4000 kilometara, možda je teško razumjeti koliko je rada potrebno da bi se takav izazov uopće mogao dočekati spreman.
– Dobre stvari ne moraju doći odmah i ne moraju doći na horuk. Nekad im treba dati vremena. Treba raditi, učiti, fulati, popravljati, ponovno probati i, možda najteže od svega, biti strpljiv – ističe Ivana.
I upravo je 2026. godina donijela trenutak za koji se pripremala. NorthCape 4000 spojio je sve ono što je prethodnih godina učila. Više od 4000 kilometara bicikliranja prema krajnjem sjeveru Europe nisu bili samo fizički izazov, već i test svega što je godinama usavršavala. No ono što je nakon završetka možda najviše iznenadilo i samu Ivanu nije bio samo osjećaj zadovoljstva što je stigla na cilj, nego činjenica da je kroz cilj prošla bez osjećaja potpunog sloma.
– Završila sam ga. Ali nisam umorna. Nisam strgana. Nisam zgažena. Nisam došla do North Capea s mišlju da više nikad ne želim vidjeti bicikl. Mogla bi nastaviti dalje – kaže Ivana, a upravo u toj rečenici vidi najveći uspjeh cijele svoje priče.
Nije poanta dokazati koliko možeš patiti
Jer, kako objašnjava, cilj nije bio dokazati koliko može patiti. Poanta je bila pronaći vlastiti tempo i način vožnje koji odgovara njezinom tijelu i glavi. Nakon više od 4000 kilometara željela je moći pogledati iza sebe i reći da je doživjela nešto posebno, a ne samo preživjela jednu veliku patnju. I upravo je takav osjećaj ponijela sa sobom sa sjevera Europe.
– Isuse, pa ovo je bilo nekaj najsavršenije na svijetu. Odi. Probaj. Predobro je – opisuje svoj doživljaj NorthCapea.
Ipak, NorthCape za Ivanu nije bio samo biciklistička avantura. Bio je i popriličan emocionalni roller coaster. Kada danima okrećete pedale i provodite sate sami sa sobom, teško je pobjeći od vlastitih misli. Priznaje da je tijekom vožnje bilo trenutaka kada je plakala na biciklu, ali ne zato što više nije mogla nastaviti, nego zato što su na površinu izašle neke stvari koje su dugo bile negdje u njoj. Kilometar po kilometar morala se nositi i s vlastitim mislima, emocijama i pitanjima. Upravo zato danas smatra da joj je NorthCape donio nešto što je puno veće od samog sportskog rezultata.
– Sama sebi sam dokazala puno toga. I zapravo NorthCapeu mogu zahvaliti na tome. Jer sam danas nekak… lakša – kaže Ivana.
U njezinoj priči postoji još jedna važna dimenzija – ona o hrabrosti da čovjek posluša sebe, čak i kada ga drugi pokušavaju uvjeriti da nešto nije za njega. Ljudi nam, kaže, uglavnom žele dobro, ali nas ponekad upravo iz najbolje namjere mogu sputavati. Netko se sam ne bi usudio krenuti na takav put, pa onda iz vlastitog straha pokušava uvjeriti i drugoga da ne može.
Ivana je, međutim, oduvijek imala avanturistički duh. Kao djevojčicu mogli ste je pronaći na krovu, u krošnjama drveća i na raznim mjestima na kojima vjerojatno nije trebala biti. Danas se taj isti duh preselio na bicikl i kilometre europskih cesta.
– Kad si u duši avanturist, nemreš to ugasiti – kaže Ivana, svjesna da je upravo taj dio njezine osobnosti vjerojatno jedan od razloga zbog kojih se uvijek iznova vraća ultrabiciklizmu.
Bicikl kao način života
Bicikl, putovanja i ultra eventi za nju nisu samo sport. Oni su način života, način na koji upoznaje sebe, pomiče vlastite granice i istovremeno ostaje vjerna onome što jest.
– Bicikl, putovanja biciklom i ultra eventi koje pohodim za moje su tijelo, moju glavu i moj duh najsavršeniji način da živim sebe. I da putem kroz život ne izgubim sebe – kaže.
A upravo ta rečenica možda najbolje opisuje njezin odnos prema biciklizmu. NorthCape 4000 nije bio samo utrka prema krajnjem sjeveru Europe. Bio je višegodišnji projekt, sportski izazov, putovanje, ali i osobno suočavanje sa samom sobom. U svemu tome bilo je uspona i padova, dobrih i loših procjena, sitnica koje je trebalo mijenjati, ali i puno ustrajnosti.
Tri godine od obećanja do cilja
A onda se vraćamo na početak ove priče, u Francusku 2023. godine. Tamo, na cilju Paris–Brest–Parisa, prvi put je izgovorila da ide prema North Capeu. Trebale su joj tri godine da ispuni to obećanje. Nije žurila, jer je znala da se velike stvari ne događaju preko noći. Godinama je skupljala iskustvo, popravljala detalje, mijenjala ono što nije funkcioniralo i ponovno pokušavala. Kada je napokon došla 2026. godina, bila je spremna.
I zato je njezin NorthCape 4000 FINISHER puno više od još jednog rezultata u biciklističkoj statistici. To je završetak jedne priče koja je počela spontanom rečenicom u cilju jednog drugog velikog izazova. Tri godine kasnije Ivana Štukelj stigla je na North Cape i dokazala da se velike želje ponekad najbolje ostvaruju upravo onda kada im damo dovoljno vremena.
– Nisam žurila. Jer kod mene se velike stvari kuhaju dugo – kaže Ivana.
A kada je 2023. godine rekla „North Cape, here I come“, očito je već tada znala da će jednom zaista doći.
I došla je.
Izvor: KAŠ, Karlovac / M. Bakić Foto: Privatna arhiva
