EN
HR
ODLAZAK LEGENDE: Nakon kratke i teške bolesti preminuo je Ivan Gudelj (66), legenda Hajduka i hrvatskog nogometa. Zdrav čovjek ima stotinu želja, a bolestan samo jednu - da ozdravi. Ivanu Gudelju ta se želja ispunila 2023. godine, nakon punih 36 godina borbe. Tada je dobio nalaz koji je pokazao da u njegovu tijelu više nema virusa hepatitisa B, bolesti koja mu je prerano prekinula veliku nogometnu karijeru i obilježila gotovo cijeli život.
„Teško je povjerovati u sve što se događalo. Ljudi su se bojali pružiti mi ruku da se ne bi zarazili, obilazili su me, jedan poznanik udario je u rasvjetni stup pokušavajući izbjeći susret sa mnom“, pričao nam je Gudelj – piše Tomislav Gabelić, 24 sata.
„Napokon sam zdrav. Dobio sam nalaz koji pokazuje kako mi je prvi put nakon 36 godina HBsAg negativan, a uz negativan PCR nalaz to upućuje na preboljelu infekciju virusom hepatitisa B. Premda su ovakvi ishodi rijetki, ipak su mogući i dokazuju da se sve može pobijediti“, kazao nam je tada Gudelj.
Kad vam život nešto uzme, na drugoj vam strani vrati. Ivanu je oduzeo nogometnu karijeru i bogatstvo koje ga je čekalo, a vratio mu kroz život, obitelj, prijatelje i sve što je nakon prestanka nogometne karijere napravio.
„Nije sve u novcu, novac ne smije i ne može biti jedina sreća u životu čovjeka. Nema tog novca koji mi može platiti to što mogu reći da sam napokon zdrav, da više nema virusa“, govorio nam je Gudelj, čiji je život doista bio predložak za filmsku priču.
Bio je na vrhuncu, imao je sve - slavu i novac - a pred njim su se tek otvarale brojne mogućnosti. Čekao ga je ugovor života u jednom od najvećih i najbogatijih nogometnih klubova u Europi, madridskom Realu. Trebao je samo navršiti 28 godina jer su takvi tada bili propisi Nogometnog saveza Jugoslavije. Igrači nisu smjeli u inozemstvo prije 28. rođendana, a Gudelja je potom čekao ugovor koji bi mu jamčio financijsku sigurnost do kraja života. I to ne bilo gdje, nego u jednom od najvećih europskih klubova, ondje gdje mu je po svemu bilo mjesto.
Utakmica koja je sve promijenila
No u jednom se trenutku sve promijenilo. Tijekom utakmice s Crvenom zvezdom na Poljudu, odigrane 13. rujna 1986. godine, Ivan se u 74. minuti srušio na centru. Pokazat će se poslije da su to bile posljednje minute koje je odigrao u karijeri. Ubrzo mu je dijagnosticiran hepatitis, u dva se navrata prerano vraćao treninzima, što se pokazalo pogubnim za njegovo zdravlje, a na koncu je morao odustati od nogometne karijere.
„To što se dogodilo pravo je čudo, hepatitis B obilježio je cijeli moj život u svakom pogledu. I sportski i privatno... Sa samo 26 godina, kao mlad čovjek na vrhuncu karijere, doživio sam bolest koja me odvojila od onoga što sam najviše volio. Bilo je to nezamislivo, pravi šok, nakon kojeg je uslijedila duga borba iz koje sam na koncu izašao kao pobjednik.“
Sve je počelo puno prije nego što se Ivan srušio na centru Poljuda, nakon što je osjetio oštru bol u mišiću te nemoćno legao na travnjak. Mjesec dana prije toga imao je problema s malaksalošću, povraćalo mu se, ali kako mu je organizam bio jak, cijelo je to vrijeme uspijevao trenirati i igrati, vjerujući da su problemi prolazni i da će se oporaviti.
Igrao je, ali ne na razini na kojoj su ga navijači Hajduka navikli gledati, pa su blijede partije igrača koji je oduvijek plijenio borbenošću i srčanošću često znali popratiti zvižducima negodovanja. Smatrali su da se Ivan štedi i čuva noge za nastupe u reprezentaciji i inozemni transfer koji ga je čekao.
„Bilo mi je teško slušati zvižduke onih koji su mi do jučer skandirali ime i bodrili me. Osjećao sam da sa mnom nešto nije u redu, ali nisam znao o čemu je riječ, niti su klupski liječnici posumnjali na bolest. Inkubacija hepatitisa traje dva do šest mjeseci i nitko precizno ne može reći kad i kako sam se zarazio. Jedino što su mi liječnici rekli nakon što je bolest otkrivena jest da sam mogao i umrijeti da sam nastavio igrati jer bi mi organizam jednostavno u nekom trenutku otkazao“, prisjetio se Gudelj.
Kad je jutro nakon utakmice došao u klupsku ambulantu pregledati ozlijeđeni mišić, iskusni Hajdukov liječnik Branko Gršković primijetio je da je Ivan blijed i slab. Posumnjao je na anemiju ili hepatitis pa ga je hitno poslao na pretrage krvi.
„Sjećam se kao da je bilo jučer. Kad sam stigao po nalaze, svi su me izbjegavali, nitko mi nije imao hrabrosti reći o čemu je riječ. Valjda im je bilo neugodno priopćiti mi da bolujem od hepatitisa te da me čeka duga pauza. Dali su mi nalaze koje sam odnio doktoru Grškoviću i on mi je prvi rekao da bolujem od hepatitisa te da bih se treninzima i utakmicama trebao vratiti kroz nekoliko mjeseci.“
'Kamo sreće da ondje nikada nisam otišao'
Gudelju je višemjesečna pauza bila nezamisliva. Vjerovao je da se sve može riješiti za nekoliko tjedana pa je zamolio velikog prijatelja sa sportskog terena, zvijezdu Dinama Marka Mlinarića, i njegovu suprugu, glumicu Mirjanu Majurec, da mu pomognu pronaći liječnika u Zagrebu koji će ubrzati njegov oporavak. Oni su ga uputili u Kliniku za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević", što će se poslije, prema Gudeljevu svjedočenju, pokazati kobnim potezom.
„Kamo sreće da nisam nikad otišao. Nakon jedva tri mjeseca, kad su se nalazi popravili, činilo se da sam dobro i liječnici su mi dali dozvolu za nastavak liječenja u Rogaškoj Slatini, a potom i za lagane treninge u Splitu. No virus je još bio u mom tijelu i bolest mi se ubrzo vratila. Nakon još nekoliko mjeseci liječenja nalazi su opet bili normalni, opet sam dobio zeleno svjetlo, no nakon prvih treninga bolest se ponovno vratila, i to, nažalost, u kroničnom obliku. Bio je to kraj...“
Gudelj je bio očajan, liječnici su mu davali malo nade za izlječenje, a o povratku profesionalnom sportu nitko nije ni razmišljao. No on se nije predavao. Treba imati na umu da u to vrijeme nisu bile dostupne sve informacije o bolesti niti se po liječničku pomoć moglo otići bilo gdje na svijetu. Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća nije bilo ni jednokratnih igala, nego su se igle sterilizirale prije ponovne uporabe.
Bilo je to iznimno teško razdoblje njegova života. Bio je na vrhuncu slave i popularnosti, a nije trebalo dugo da krenu razne priče - da je obolio od leukemije, da je dobio AIDS, čak i da se objesio... Jednom prilikom gostovao je u programu tadašnje Televizije Zagreb, a mnoštvo ljudi zvalo je telefonom samo kako bi provjerilo je li riječ o snimci i je li Ivan stvarno živ.
„Teško je povjerovati u sve što se događalo. Ljudi su se bojali pružiti mi ruku da se ne bi zarazili, obilazili su me, jedan poznanik udario je automobilom u rasvjetni stup pokušavajući izbjeći susret sa mnom.“
Prvotni šok zamijenila je nevjerica, a nevjericu opet šok jer Ivan je bio sportaš od glave do pete. Nikad nije popio ni kap alkohola, čak ni gazirana pića nije pio, nikad nije zapalio cigaretu... Nogomet je bio njegov život, a više ga nije smio igrati.
"U svibnju 1987. shvatio sam da moram zaboraviti na nogomet i okrenuti se liječenju. Naravno, sve to vrijeme i dalje sam vjerovao da ću se vratiti na teren, da ću ozdraviti i opet igrati nogomet, ali odlučio sam se u potpunosti posvetiti liječenju, isprobati sve moguće metode."
Odustajanje nije bilo opcija
Bile su to tri godine intenzivne potrage za lijekom, tri godine u kojima je pokušavao sve. Obilazio je travare, bivše liječnike koji su prakticirali liječenje viskom, pokušavao s bioenergijom, odlazio u Vrnjačku Banju, šest mjeseci živio u samostanu u Kreuzbergu, gdje se pokušavao liječiti molitvom i makrobiotikom, a dva mjeseca proveo je na planini Oteševo, gdje je živio sa seljacima, jeo domaću hranu i pio čajeve.
„Bio sam spreman na sve. Da mi je netko tada ponudio otrov da popijem, a da ima imalo šanse za ozdravljenje, ja bih ga popio i nadao se da će mi pomoći. Spremao sam se čak i otputovati na Tibet i živjeti među svećenicima... Nema toga na što nisam bio spreman."
Trebalo je proći dosta godina dok se nije pomirio sa sudbinom da više nikad neće zaigrati nogomet.
„Nije to bila laka odluka. S jedne se strane boriš i vjeruješ, a moraš vjerovati jer bez vjere nema ni ozdravljenja, dok se situacija ne popravlja. Dođeš na stadion, gledaš igrače na terenu, a ti si nemoćan, sjediš i gledaš. Nije lako, ali iz te kože ne možeš. Kad se danas prisjećam tih trenutaka, čini mi se kao da pričam o nekome drugom, o nekoj drugoj osobi. Ono što je važno kazati jest da cijelo to vrijeme, dok sam se borio s bolešću i pokušavao pomiriti sa sudbinom, nikad nisam žalio sebe i nikad nisam pitao: 'Zašto baš ja?' Nikad nisam potonuo i odustao jer, da jesam, tko zna kako bih završio...“
Ivan je redovito odlazio na kontrole kod svojih liječnika, ali je rješenje tražio i na drugim stranama, među ostalim i u alternativnoj medicini.
„Liječnici ne priznaju alternativnu medicinu i to je veliki problem jer čajevi i trave pomažu čišćenju organizma, jačanju imuniteta, a to je preduvjet boljeg ukupnog stanja organizma i izlječenja. Ne treba zanemariti ni psihološki učinak. Ako čovjek čvrsto vjeruje da će mu to što uzima pomoći, to se ne smije zanemariti. Redovito sam pio čaj od lišća masline s medom i limunom. Drugi segment je pozitivno razmišljanje. Ja i danas vjerujem da mi je pozitivno razmišljanje jako pomoglo. Zamislite situaciju da jedan bolestan čovjek dođe na centar Poljuda i da se oko njega na tribinama okupi 50.000 ljudi i pozitivno misli o njemu i njegovu ozdravljenju. Ja sam uvjeren da bi mu pomogli... Kod ovakvih kroničnih bolesti najteže se nositi sa stigmom. Kao da je riječ o kugi, bio sam emocionalno i socijalno izoliran, stigmatiziran, i to sve zbog needuciranosti ljudi. A bolest ne bira, od hepatitisa su bolovali i Maradona, Buljan, Valdano, Drizić... Može se dogoditi svakome.“
Upravo ga je needuciranost ljudi, koji su zbog straha i neznanja bježali od njega, potaknula da se posveti edukaciji i pomaganju oboljelima. Tješio ih je i savjetovao, iako su njegovi nalazi bili lošiji od njihovih. Uključio se u rad udruge Hepatos i postao njezin ambasador. Nije imao zdravstvenih problema, no virus je desetljećima ostao u njegovu tijelu. Zbog toga je nastojao živjeti zdravo i kloniti se stresa.
„Čak i kad je u pitanju najteža bolest, čovjek se ne smije prestati boriti. Podsvijest je bitna, moraš vjerovati da će ti ono što radiš, što jedeš, o čemu razmišljaš pomoći... Unutarnji mir jako je važan, a otkrio sam to kad su moje kćeri bile male. Ako sam bio nervozan i napet, one bi plakale kad bih ih stavio na prsa. A kad sam bio opušten i miran, brzo bi zaspale... Pokušavao sam živjeti normalno, ponašati se normalno, kao da mi nije ništa, iako je riječ o bolesti koja je tihi ubojica, opaka i podmukla bolest od koje ljudi umiru.“
Čudo koje se čekalo 36 godina
Naznake da se nešto dobro događa pojavile su se 2016. godine. Gudelj je svih tih godina redovito išao na kontrole, a tadašnji nalaz pokazao je da su svi parametri jetrenih proba stabilni.
„Bolovao sam od kroničnog perzistentnog hepatitisa od kojeg 95 posto ljudi ozdravi, ali pet posto ne i prijete im ciroza jetre, karcinom... Negdje 2021. godine u krvi mi nije bio detektiran virus, ali antigen je i dalje bio pozitivan, što je značilo da se bolest može vratiti. Ali onda se dogodilo nešto nevjerojatno, nalazi su pokazali da u mom organizmu više nema virusa. Bilo je to čudo, nevjerojatno. Kad mi je doktorica pročitala nalaz, nisam joj vjerovao i tražio sam da mi ga pošalje. Mislio sam da se zbunila...“
U njegovu su se tijelu pojavila antitijela, i to u visokoj koncentraciji. Nakon 36 godina borbe mogao je reći da je pobijedio bolest.
„Čudo se dogodilo nakon 36 godina. Već sam dugi niz godina ambasador Udruge Hepatos, koja brine o oboljelima, i u svom radu nagledao sam se svakakvih slučajeva. Nadam se da će moj slučaj pomoći drugima da vjeruju kako je izlječenje moguće, da moraju pozitivno razmišljati, zdravo se hraniti, puno se kretati... Meni su pomogli obitelj, vjera u Boga i molitva, nastojao sam što manje misliti o bolesti. Prije nekoliko mjeseci upoznao sam terapeuta Josipa Munđara, čije sam prirodne pripravke koristio. Ljudi koji rade na klinici i po 30 godina kazali su mi da nisu vidjeli slučaj poput mojega... Ali sad svi znaju da nada postoji, da je izlječenje moguće, da se i najteža bolest može pobijediti ako čovjek čvrsto vjeruje - govorio je Gudelj 2023. godine.“
O Ivanovu životu i karijeri napisana je knjiga "Hajdučka priča" autora Blaža Duplančića, a snimljen je i dokumentarac "Ivanova igra" Tomislava Žaje. Gudelj je tada otkrio i da se priprema scenarij za igrani film o njegovu životu.
„Film će režirati Bruno Anković, sin Andrije Ankovića, Hajdukove legende koja je mene dovela u Hajduk, a scenarist je Boris Grgurović, jedan od najboljih scenarista u regiji. I knjigom, i dokumentarcem, i budućim igranim filmom, kao i mojim angažmanom kao ambasadora Društva Hepatos i javnom objavom nalaza na njihovim stranicama, šaljem poruku da se može pobijediti i najteža bolest. Ovo je moja priča, Bog me stavio na kušnju, dao mi je da ozdravim, a sada sam svjedok da Božja čuda postoje“, zaključio je tada Ivan Gudelj.
Izvor: 24 sata Foto: J. Šupić, N. Dugi, J. Ponoš / CROPIX
